Nedjelja 23. veljače vama je jedan potpuno običan dan. Ali meni nije. A ni mojoj S. U nedjelju ćemo proslaviti šest godina zajedničkog života. Moj šesti udomidan. Ili njezin, ovisi o tome tko je koga te 2019. godine zapravo udomio.
To znači da sam sada više od pola svog života u Rijeci (i Jablanu) i da sam, usudila bih se reći, više Hrvatica nego Australka ili Kineskinja. A nije uvijek bilo tako. Nekada sam živjela drugačiji život, na mjestima gdje su me gledali samo kao broj i kao Jewel Super Gun. Bila sam samo još jedan greyhound za izrabljivanje. Računali su samo koliko im novca mogu donijeti ili odnijeti ako se klade na mene. Na mjestima gdje vrijediš onoliko koliko možeš zaraditi svojim tijelom, svojom brzinom. I gdje nisam imala pravo na slabost.
Dom je zvuk poznatih koraka
Australija me rodila, Kina me kupila, Makao me iscrpio. Kad zatvorim oči, još uvijek osjetim miris pijeska sa stadiona, vrućinu betona ispod šapa i buku koja nikada nije prestajala. Sjećam se svjetala koja su se palila i gasila, svake utrke, svake sekunde u kojoj sam morala biti brža, jača, bolja od drugih. Sjećam se i trenutka kad je sve stalo…
I tada… Tada je došao trenutak koji je promijenio sve. Let u nepoznato. Novi mirisi, novi glasovi. I te njene ruke koje nisu tražile ništa zauzvrat, osim mog prisustva.
Tako sam upoznala sam S. Nisam odmah shvatila da je to dom. Dom nije samo krov nad glavom. To je i osjećaj sigurnosti, zvuk koraka koje odmah prepoznaš. Dom je i njezin glas koji te zove imenom koje sada nosiš s ponosom. Uz još sto drugih nadimaka
Šesti udomidan, mudrost i ljubav
U ovih šest godina naučila sam kako miriše riječki asfalt ljeti i kako se magla spušta na Jablan zimi. Znam kako škripi snijeg pod šapama u Jablanu i kako zvuči more dok šećemo po Molo longu. A sad znam i to da su mucaste deke i kauč najljepši izum ljudske vrste. Znam da će S uvijek podijeliti posljednji komadić svog doručka sa mnom, čak i kad kaže da ne bi trebala. I znam da sam voljena.
S kaže da sam se jako promijenila, da sam sada hrabrija, opuštenija, maznija, smirenija. Kaže da sam razigranija nego ikad, iako mi se ponekad spava više nego prije. Kaže da sam s godinama postala i nekako mudrija. Možda je u pravu. Možda su svi psi koji dobiju drugu priliku mudriji od onih koji nikada nisu morali doznati kako izgleda svijet s druge strane rešetki.
Svijet sigurnosti
Šest godina nije puno. Ali meni je beskrajno. Toliko beskrajno, da se više ne pitam što će biti sutra, nego jednostavno živim danas. Šest godina znači da se sijede na mojoj njušci više ne mogu sakriti. Znači da više ne trčim kao nekada, barem ne svaki dan. Znači da sam naučila čekati, da sam naučila vjerovati i da sam, možda, naučila i svoju S ponešto o svijetu u kojem živimo. Jer udomiti psa ne znači samo spasiti život. To znači preoblikovati i svoj vlastiti.
Znam koliko me usrećuje mekana dekica i koliko volim svoje pseće i ljudske prijatelje. Znam da me S nikada neće ostaviti. I znam da će, kad god je pogledam onim svojim velikim očima, učiniti sve da mi ovaj svijet ostane siguran i topao.
Šesti udomidan, a mi smo tek počele
U nedjelju ćemo nas dvije slaviti. Možda ću malo duže spavati (ona ne, nema toga kod nje), malo dulje šetati. S će mi nešto posebno pripremiti za ručak, sigurna sam. I dok ona bude podizala čašu u našu čast, ja ću, dostojanstveno kao i uvijek, čekati svoj zalogaj.
Jer šest godina kasnije, više nema žurbe.
Danas sam samo njezina Gala. I to je sve što trebam biti. Ona će mi pružiti ruku, onako kako to uvijek radi, lagano mi pomilovati njušku i promrmljati nešto što razumijem srcem, jer su riječi manje važne. A ja ću je pogledati svojim očima punim bezuvjetne ljubavi i priča koje smo zajedno ispisale.
Šest godina, a tek smo počele…
Foto: privatni album G&S
