Barbara Udovičić svojim je iskrenim, britkim i osobnim pričama osvojila društvene mreže. Njezini videi privukli su milijune gledatelja.
U međuvremenu je objavila i knjigu “Bedra puna riže”, krenula na turneju s projektom Barbara Unplugged i nastavila dijeliti svoje životne priče s publikom koja je prati.
No, iza svih tih uspjeha i viralnog fenomena ostala je velika praznina nakon odlaska njezine voljene englesku buldogice Berte.
U emotivnom razgovoru za portal Volim pse, Barbara Udovičić govori o životu bez nje, tuzi koju okolina često ne razumije, strahu od novih rastanaka i humanitarnom fondu Bertino zrno, zahvaljujući kojem ljubav prema jednoj posebnoj pasici nastavlja pomagati drugima.
Mali krzneni svjedok svake moje besane noći
Berta je bila uz tebe gotovo 14 godina u kojima ti se život potpuno promijenio. Bila je tu kroz bolest, majčinstvo, velike promjene, a bila je prisutna i na početku ove tvoje nove priče koju danas prati ogroman broj ljudi. Kad izgubiš psa koji je bio uz toliko različitih verzija tebe, imaš li osjećaj da s njim odlazi i jedan dio vlastitog života?
– Berta je bila uz mene kroz vjerojatno najturbulentnije razdoblje mog života. Neke su od tih godina bile grozne, neke prekrasne, a neke su bile toliko teške da se danas pitam kako sam ih uopće preživjela.
I kroz sve njih bila je tu, kao mali krzneni svjedok svake moje besane noći, svakog straha, ali i svakog veselja. Vidjela me u onim izdanjima u kojima čovjek ni sam sebe ne želi vidjeti.
Zato imam osjećaj da je s njom doslovno otišao i jedan važan dio mene. Prošlo je svega nekoliko mjeseci i još uvijek nisam sasvim sigurna jesam li se od tog gubitka uspjela ponovno sastaviti.
Možda najbolji odgovor na pitanje što mi je značila je činjenica da, od dana kada je Berta otišla, nisam snimila nijedan novi video. Sve što ljudi danas gledaju nastalo je dok je ona još bila ovdje, čuje se zvuk njezinih šapica po parketu…
U međuvremenu su se dogodile neke nevjerojatne stvari; objavila sam knjigu, krenula na turneju s Barbara Unplugged formatom… a kamera, pred kojom sam nekad imala toliko toga za reći, ostala je ugašena.
Bila je moja inspiracija i moja muza. Očito još uvijek pokušavam pronaći način da ponovno govorim bez nje. No, ne znam hoću li tu inspiraciju uopće pronaći, ni kada.
U danima kada se cijeli svijet nastavlja vrtjeti, a tvoj stane – što ti je od drugih ljudi najviše značilo, a što te možda, koliko god im bila zahvalna, živciralo?
– Mislim da gubitak psa jako dobro opisuje pojam iz psihologije koji se naziva nepriznata tuga. To je ona tuga koju društvo na neki način ne smatra dovoljno opravdanom, važnom ili dovoljno ozbiljnom da bismo je smjeli otvoreno pokazivati.
I, kada izgubite nekoga koga volite, uz svu bol koju osjećate, odjednom se još nađete u situaciji da morate voditi računa i o tome koliko je vaše tugovanje drugima prihvatljivo. Kao da postoji nekakav nepisani društveni pravilnik o tome za kim smijemo plakati, koliko dugo i koliko često.
No, naš emocionalni život, srećom ili nažalost, ne funkcionira prema takvom pravilniku.
Nakon Bertina odlaska značilo mi je kada su ljudi jednostavno uvažili koliko je to velik gubitak za mene osobno, kada nisu pokušavali umanjiti moju bol, ni pronaći nešto pozitivno u svemu tome ili me požurivati prema nekakvom oporavku.
Nisu mi trebale nikakve osobito mudre riječi, bilo mi je dovoljno da netko razumije da sam izgubila biće koje je gotovo 14 godina bilo dio moje svakodnevice, moje obitelji i mene same.
Ono što me možda najviše smetalo, iako znam da iza toga često stoje najbolje namjere, jest ta naša potreba da tuđu tugu što prije učinimo podnošljivom, kao da nas nečija bol toliko uznemirava da odmah moramo nešto poduzeti kako bi prestala.
Zato sam sebi, na neki način, dala u zadatak da o žalovanju za životinjama govorim otvoreno. Mislim da ljudi koji izgube voljenog ljubimca ne bi trebali, uz sve ono što već proživljavaju, još i glumiti da ih ne boli toliko koliko ih boli.
Ne moramo svi jednako voljeti životinje, ne moramo ni razumjeti nečiju povezanost s njima, no mislim da bismo barem mogli prestati određivati drugima koliko je njihova ljubav bila vrijedna i koliko bi ih njezin gubitak smio boljeti.
Tuga nije manje stvarna zato što je društvo nije naučilo prepoznati.
Nedostaju mi čak stvari koje su me nekada opterećivale
Postoji li neka sasvim „mala“, svakodnevna stvar vezana uz Bertu koja ti danas najviše nedostaje?
Sve. Apsolutno baš sve. I koliko god pokušavala izdvojiti neku sitnicu, shvatim da mi zapravo nedostaje čitav način života koji smo imali s njom.
Naši mali jutarnji rituali, maženja, masaže, njezine navike, prijekorni pogledi, način na koji je tražila pažnju i na koji je jasno davala do znanja kad joj nešto nije po volji.
Berta je imala nevjerojatan karakter, usudila bih se reći – i smisao za humor. Znala me je nasmijati više nego većina ljudi koje sam upoznala. Imala je svoje prave male predstave i tvrdoglavljenja.
Posljednje godine bile su posebno zahtjevne. Bila je starica kojoj je trebalo sve više posebne njege, pažnje, prilagođene prehrane i naše prisutnosti.
Naš kompletan obiteljski život postupno se organizirao oko njezinih potreba. Nismo nikad svi zajedno odlazili nekamo jer je nismo željeli ostavljati samu.
Teško je podnosila naše odsustvo i mi smo prihvatili da ćemo se mi prilagođavati njoj. Bila je u središtu svega, od sasvim običnih dnevnih dogovora pa do velikih obiteljskih planova.
Zanimljivo je kako vam, nakon takvog gubitka, počnu nedostajati čak i stvari koje su vas nekada i opterećivale. Sva ta organizacija, briga, prilagođavanje, stalno razmišljanje je li joj ugodno, treba li joj nešto, boli li ju što…
Ono što je godinama zahtijevalo toliko vremena i pažnje, odjednom potpuno iščezne iz vašeg dana. I ostane jedna golema praznina, upravo ondje gdje je nekada bilo najviše obveza.
S Bertom je nestao i jedan naš mali obiteljski svijet, sa svim njegovim pravilima, ritualima i smiješnim situacijama koje su imale smisla samo nama. Gotovo 14 godina jedna je mala, tvrdoglava buldožica određivala ritam našeg doma, a mi smo joj to s najvećim zadovoljstvom dopuštali.
Danas bih dala sve na svijetu da mi još samo jednom zakomplicira dan. Da moram nešto otkazati, promijeniti plan i prilagoditi raspored… Strašno mi nedostaje.
Što ljudi koji nikad nisu imali psa možda ne razumiju o takvom gubitku?
– Mislim da ne moraju ni razumjeti. Odavno sam odustala od pokušaja da ljudima koji nikada nisu imali takvo iskustvo dočaram što znači živjeti sa psom, koliko duboko taj odnos može ući u čovjekov život i što ostane kada ga izgubite.
Uostalom, ni ja ne mogu do kraja razumjeti svako iskustvo koje nisam proživjela i ne mislim da bih zbog toga trebala imati mišljenje o njegovoj težini.
Oni koji su imali psa i voljeli ga na način na koji smo mi voljeli naše pse, njima ne moram ništa objašnjavati, oni znaju.
Oni koji nikad nisu imali takav odnos, ne moraju ga razumjeti, samo bih voljela da ne pokušavaju mjeriti njegovu vrijednost vlastitim iskustvom. Ne mislim da moramo razumjeti nečiju ljubav da bismo poštovali njegovu tugu.
Svojedobno si rekla da je žalovanje za ljubimcem na neki način društveno neprihvatljivo i da ljude koji iskreno tuguju za psom drugi znaju gledati kao da pretjeruju. Nakon gubitka Berte – misliš li to i danas? Postoji li još ono „pa to je samo pas“?
Naravno da postoji. I naravno da sam se s time susrela, pogotovo zato što je priča o Berti i našim posljednjim mjesecima koincidirala sa svime ovime što se dogodilo s mojim videima na društvenim mrežama.
Među doista tisućama poruka razumijevanja i suosjećanja, našlo se i onih koji su imali potrebu objasniti mi da pretjerujem, da je to ipak „samo pas“ i da postoje puno veće tragedije.
Fascinantna mi je ta ljudska potreba za odmjeravanjem tuđe tuge. Kao da je žalovanje nekakvo natjecanje u kojem nečija bol mora izgubiti na vrijednosti da bi tuđa bila dovoljno velika.
No, ne postoji ograničena količina tuge na svijetu da bismo ju morali raspoređivati prema zaslugama. Nečija ljubav prema ljubimcu ne umanjuje na bilo koji način suosjećanje prema čovjeku koji je izgubio neku drugu važnu figuru u svom životu. To nisu međusobno isključive stvari.
A ono što me, priznajem, posebno nervira je potreba da se to nekome onda još i javno priopći. Osobno svakodnevno nailazim na sadržaje koji me ne zanimaju, s kojima se ne slažem ili koje smatram, da budem sasvim iskrena, prilično blentavima.
I znaš što napravim? Preskočim ih. Jednostavno odscrollam dalje. Ne osjećam nikakvu potrebu da nepoznatom čovjeku objasnim koliko mi je njegov životni izbor besmislen. Ne vidim što bih time postigla, osim što bih mu možda pokvarila dan.
S godinama sam postala prilično pažljiva u tome koga puštam u svoj život. I, baš kao što biram s kim ću dijeliti svoj stvarni dom, tako postavljam granice i u tom svom malom, uvjetno rečeno – digitalnom domu.
Ljudi koji osjećaju potrebu omalovažavati nečiju bol, to jednostavno nisu moji ljudi.
Teško mi je razumljivo koliko su neki ljudi spremni potrošiti vlastitog vremena da bi nepoznatoj osobi objasnili kako bi se ona trebala osjećati. Ja sam za to vrijeme radije voljela Bertu. I danas bih, da mogu birati, ponovno potrošila svaku minutu na nju.
U zadnjem razgovoru za Volim pse u šali si rekla da ćeš nakon Berte i Blaža uzeti kornjaču jer se ne nosiš dobro s odlascima. Je li danas pomisao na nekog novog psa uopće moguća?
– Tu smo trenutačno u velikim raspravama i problemima. Moja kći silno želi drugog psa, ali sin i ja još uvijek nismo spremna ni razmišljati o tome. Zasad smo pronašli jedno neobično kompromisno rješenje: čuvamo pse! Pse prijatelja, susjeda, rodbine…
Kuća nam je postala svojevrsni mali pseći kolodvor. Uvijek je netko na dolasku, netko na odlasku, a mi se onda „iživljavamo“ na tim jadnim životinjama- sva ona ljubav koja je ostala bez svoje glavne adrese sada se u nevjerojatnim količinama sruči na svakog psa koji nam prijeđe prag.
Tu je najviše nastradala naša mala buduća susjeda Rajka, na žalost Marija, koji još uvijek ima tu formalnost da je ona (službeno) njegov pas. Kaže da Rajka našu kuću doživljava kao Disneyland, i vjerojatno je u pravu. Kad dođe k nama, svi se bavimo isključivo njome, svi je mazimo, zabavljamo i obasipamo pažnjom.
Tu je i naš mali Oliver, pas moje sestre, koji nam povremeno dolazi na prespavanac, pa mali susjed Messi i još pokoji četveronožni putnik namjernik. Uglavnom, pasa nam ne nedostaje. Nedostaje nam tek jedan sasvim određeni pas.
Znam da bi neki novi pas bio beskrajno voljen i znam koliko bi radosti donio našoj kući, ali još uvijek ne znam mogu li ponovno proći kroz sve ono što dolazi s tolikom ljubavlju.
Gotovo 14 godina s Bertom i 10 s Blažem bilo je vrijedno svake sekunde, pa uključujući i one posljednje, najteže. Samo što mi je cijena rastanka još uvijek toliko svježa da se ne usuđujem ni razmišljati o novom početku.
Zato zasad ostajemo pseći Disneyland, s vrlo fleksibilnim radnim vremenom, neograničenom količinom maženja i osobljem koje se teško miri s odlaskom gostiju.
Barbara Udovičić: Bertino zrno je ljubav koja nastavlja putovati
Nakon Bertinog odlaska napravila si nešto vrlo konkretno – humanitarni fond Bertino zrno. Je li to tvoj način da nešto od svega što ti je Berta dala nastavi živjeti dalje?
– Zapravo je ideja Bertinog zrna od samog početka meni osobno bila jedan od najvažnijih dijelova cijele ove priče. Ja Berti dugujem tu knjigu, i govorim to bez imalo pretjerivanja.
Bila je sa mnom tijekom svake neprospavane noći dok smo tipkale, spavala pokraj mene, ja sam pisala, i tako smo, svaka na svoj način, zajedno stvarale nešto za što tada nismo ni slutile kamo će stići.
Najmanje što sam mogla učiniti bilo je dio sredstava od prodaje knjige namijeniti tome da ta ljubav nastavi dalje putovati. Tako je nastao taj mali humanitarni fond, s idejom da od svake prodane knjige jedan dio odlazi onima kojima je pomoć potrebna.
Sredstva prikupljena iz prve dvije naklade otišla su Katki, žutoj labradorici, terapijskom psu koji radi s djecom na odjelu onkologije i hematologije. Katka zapravo radi ono što psi najbolje znaju- bude pas. Dođe, približi se, dopusti da je pomiluju, zagrle, da se uz nju nasmiju.
I, na nekoliko trenutaka, u bolničku sobu, među sve te pretrage, terapije, strahove i neizvjesnosti, ponovno uđe nešto što bi svakom djetetu trebalo pripadati bez ikakvih uvjeta – djetinjstvo.
Berta je meni gotovo 14 godina radila nešto vrlo slično. Možda nije znala riješiti moje probleme, ni promijeniti neke teške okolnosti, ali je svojim postojanjem činila da sve to nekako lakše podnesem.
Svu svoju ljubav je potrošila na nas, voljela bih da se barem dio te ljubavi sada, zahvaljujući njoj, nastavi trošiti na neke kojima je to potrebno. Mislim da bi to bio najljepši način da joj zahvalim.
