„Uz nogu! Idemo! Naprijed! Okret! Daj, daj! Nagrada!”
Riječi se probijaju kroz buru na Grobničkom polju, u zaleđu Rijeke, a šest pasa i njihovi ljudi marljivo vježbaju. Kako izgleda školovanje pasa koje poštuje njihov karakter i zašto je motivacija važnija od kazne, otkrio nam je Marinko Alić, čovjek s više od četrdeset godina kinološkog iskustva.
U njegovoj školi za pse u Rijeci, Karlovcu i Zagrebu, Carolo Canis , uči se, griješi, ponavlja i nagrađuje. A najvažnija lekcija glasi: pas mora ostati pas, čak i kada je izvrsno školovan.
Školovanje pasa ne znači da pas mora postati fikus
Marinko Alić pravi je kinološki veteran. Sve je počelo 1984. godine s jednom Tilom, a tijekom desetljeća koja su uslijedila bio je instruktor školovanja pasa, kinološki sudac, markirant, izbornik hrvatske reprezentacije te sudski vještak za kinologiju.
Danas svoje znanje prenosi vlasnicima pasa u svojoj školi Carolo Canis, a odmah nam objašnjava zašto inzistira na izrazu školovanje, a ne dresura:
„Dresura podrazumijeva stvaranje ponašanja koja životinji nisu urođena, dok se školovanjem koriste njezine prirodne sposobnosti, nagoni i potencijali, na korist i psu i čovjeku. A pas nije fikus”.
I doista, kakvog smisla ima imati psa kojemu smo oduzeli sve ono što ga čini psom? Želju za trčanjem, istraživanjem, igrom i veseljem?
Cilj je naučiti psa suradnji, a pritom sačuvati njegov karakter. Zato se u Carolo Canisu radi motivacijom, a ne kažnjavanjem. Nekom je najveća nagrada poslastica, drugome igračka, a trećem zajednička igra.
Klek je i dalje Klek, samo mnogo smireniji
Njegova silna energija i reaktivnost dugo su predstavljale izazov njegovoj Gordani. No otkako pohađaju školovanje, Klek je mnogo smireniji, pažljiviji i suradljiviji. I dalje je jednako živahan, ali Gordana ga danas puno lakše usmjerava.
A njegova motivacija? Kolačić, naravno!
S druge strane, Aba, vesela i rastrčana kujica u tipu ovčarskog psa, koja vježba s Renatom, za svoju će omiljenu igračku napraviti gotovo sve.
Takve razlike najbolje pokazuju zašto se školovanje mora prilagoditi svakom psu.
Bava ima važniji posao od poslušnosti
Tu je i Bava, energična i dobroćudna kujica u tipu ovčarskog psa. Njezin Lovro ne želi mijenjati njezin karakter. Želi samo da njihove zajedničke šetnje budu ugodne i Bavi i njezinoj obitelji.
A Bava je nedavno dobila i novu, važnu ulogu. U obitelj je stigla beba! Lovro s ponosom priča koliko je Bava nježna i pažljiva prema najmlađem članu obitelji. “Prava čuvarica”, kaže.
Na poligonu upoznajemo i Barbaru sa Santijem i Lorcom, živahnim lagotom. Posebnu pozornost ipak privlači Santi, ruski crni terijer impresivne pojave.
Tu je i Bizi, prekrasan veliki doberman koji sa svojom Ivanom pokazuje zavidnu poslušnost. Promatrati tako snažnog psa koji pažljivo prati svoju vlasnicu lijep je podsjetnik koliko se može postići strpljivim radom.
Kada početi sa školovanjem psa?
Mnogi vlasnici o školovanju počnu razmišljati tek kada se pojavi problem. Pas vuče povodac, ne dolazi na poziv ili burno reagira na druge pse.
No zašto čekati da se problem pojavi?
„Na školovanje mi često dolaze psi s izraženom agresivnošću ili strahom. To ne znači da im se ne može pomoći, ali rad s njima od vlasnika zahtijeva mnogo više razumijevanja, strpljenja i upornosti. A nerijetko su takvi problemi posljedica toga što se sa psom nije počelo raditi na vrijeme”, objašnjava Marinko.
A s odgojem se može početi već u štenećoj dobi, kroz kratke, pozitivne aktivnosti i postupno upoznavanje svijeta. A školovanje je korisno i odraslim psima.
Marinko posebno ističe njegovu važnost u urbanim sredinama, gdje se od pasa očekuje da se dobro snalaze među ljudima, životinjama, prometom i brojnim drugim podražajima.
Može li se raditi sa svakim psom? “Može”, odgovara, “ali neke pasmine zahtijevaju više iskustva i pravodobnu socijalizaciju”.
Kao primjer navodi američku akitu, pasminu kod koje je posebno važna pravodobna socijalizacija. Ako se s takvim psom tijekom odrastanja nije sustavno radilo, vlasnik se kasnije može suočiti s ozbiljnim izazovima. Zahtjevni mogu biti i lovni terijeri, čiji snažni nagoni traže dobro usmjeravanje.
No ni dva psa iste pasmine nisu jednaka. Svaki ima svoj temperament, iskustva i motivaciju.
Školovanje može biti i početak novih zajedničkih aktivnosti, poput agilityja ili sportskih disciplina poslušnosti. A nekome je najveći uspjeh jednostavno uživati u mirnoj šetnji sa svojim psom.
Žene žele sve napraviti savršeno
Marinko nam otkriva zanimljiv podatak: čak 85 posto polaznika njegove škole čine žene sa svojim psima.
Iz njegovog iskustva, žene vole učiti, predane su radu sa svojim psima, ali često i sklone perfekcionizmu. Žele da svaka vježba bude izvedena besprijekorno.
A psi, baš kao i ljudi, imaju svoje dane. Ponekad ih omete drugi pas, zanimljiv miris ili, kao toga dana, buka motora s Automotodroma Grobnik.
Zato je važno imati strpljenja. Uostalom, ne školuje se samo pas. Uči i čovjek na drugom kraju povodca – kako komunicirati, prepoznati reakcije svojeg psa i razumjeti njegove potrebe.
Zašto je školovanje pasa poput teretane?
Marinko ima odličnu usporedbu kojom objašnjava zašto školovanje ne završava nakon nekoliko uspješno odrađenih vježbi.
„Ako želite biti u dobroj formi i ne dočekati ljeto s trbuščićem, morate redovito odlaziti u teretanu i vježbati. Tako je i sa psima.”
Naučeno treba održavati i ponavljati. Pas koji odlično reagira na poziv u mirnom okruženju neće nužno jednako reagirati kada se oko njega pojave drugi psi, lopta ili nešto posebno zanimljivo.
Školovanje je zato svojevrsna teretana za pse. Vježbaju koncentraciju, samokontrolu i suradnju, a istodobno dobivaju potrebnu mentalnu aktivnost.
I sve to može biti zabavno, uz igru, nagrade i puno zajedničkih malih uspjeha.
Najvažnije lekcije ostaju nakon školovanja
Dok bura i dalje puše, naši četveronožni školarci privode vježbe kraju. Klek čeka još jedan kolačić, Aba i Bava svoje igračke, a ostali sa svojim ljudima ponavljaju naučeno.
Lijepo je vidjeti psa koji mirno hoda uz nogu ili odmah reagira na poziv. No pravi rezultati školovanja najbolje se vide izvan poligona.
U opuštenoj šetnji. U susretu s drugim psom koji više ne završava lajanjem i povlačenjem povodca. U trenutku kada pas zastane i pogleda svojeg čovjeka.
A možda je najljepši rezultat onaj koji se ne može ocijeniti niti izmjeriti – međusobno povjerenje.
Jer dobro školovan pas i dalje treba trčati, istraživati, igrati se i veseliti životu. Samo što mu čovjek koji ga razumije može pružiti mnogo više slobode. Nije li to ono što svi želimo za svoje pse?
Više informacija o radu škole Carolo Canis potražite na njihovoj službenoj stranici.
