Ja sam grey i moja je priča ljudima zanimljiva. Egzotično im je to što sam Australka koja je većinu vremena provela u Kini, a S si je u zadatak dala biti glas nas hrtova. Znaju nas samo po brzini, a najpoznatiji je među nama afganistanski hrt, čini mi se. Prije dosta godina oni su „bili u modi“ pa je svatko valjda želio imati afganistanca. Dobro, jednom je jedna draga gospođa svom djetetu pokazala na mene i rekla ovo ti je doberman, a S je umirala od smijeha.
Krpelji i kako se boriti s njima
Počelo je. Što, pitate se? Proljeće, dakle sve. Vrućina, trava kud god se okreneš, krpelji, komarci, buhe. Pa onda zmije, muhe, borovi prelci, smrdljivi martini, bumbari. VIŠE NA POVEZNICI
Kao da ja ne bih mogla čuvati kuću. Samo ne želim. I često nam govore da smo mršavi. Pa ljudi dragi, moraju nam se vidjeti rebarca. Dobro, meni se jedva naziru jer je S uvijek strah da ću ostati gladna. Ali, da, to nam je normalno stanje. I samo da znate, nas hrtove zovu sighthoundima, mi plijen lociramo vidom, a ne njuhom. Evo, sad točno sad vidim S kako čita ovaj tekst i počinje pjevati Ice, ice baby… E sramote…
Industrija trka pasa i gdje je tu grey
Dakle, problem nam je ta naša brzina. Nas greyhounde, engleske hrtove, koriste za trke pasa, novac je u igri i to velik. Mnogim ljudima ništa nije sporno s utrkama životinja, sa životinjama u cirkusima, s medvjedima koji moraju plesati, s bikovima koji se moraju boriti… S je ljuta zbog toga. I ima pravo! To je ogromna i dobro uhodana i itekako profitabilna industrija. A u većini slučajeva živimo u lošim uvjetima, ne tako lošim kao ja u Kini, ali treninzi su uvijek vrlo strogi, okrutni, zahtjevni.
Ne čudite se zato što neki od nas ne volimo baš mačke i ostale male životinje pa i male pse – izdrilali su nas za trčanje za mamcima. Ozljede u trkama su jako česte, rijetki hrtovi budu liječeni, većinu ipak ubiju. Isto tako nije dobro ako im više nisi koristan ni za rasplod ni za trke. Ne treba im ni trošak tvoje hrane pa bili to i samo kruh i voda. Grey rođen u Hrvatskoj sretan je grey.
Trči, Gala, trči…
Trči, Gala. To za mnom viču jer sam „najbrži pas na planetu“. Ali, natrčala sam se ja i sad mi je vrijeme da kroz njega idem samo polako. VIŠE NA POVEZNICI
Galgi – muke po lovcima
Drugi problem imaju španjolski hrtovi, zovemo ih i galgima. Mi smo izgledom vrlo slični i vjerojatno je ljudima teško razlikovati nas. U konačnici, i nebitno je. Najvažnije je reći da smo mi sprinteri, kratkoprugaši, istrenirani za trčanje na ravnim stazama, u krug. Galgi su maratonci, trče šumama jer su pomoć lovcima i rekla bih da su puno spretniji od nas greyeva.
Dobro, barem od mene. Kad vide mačku, zeca ili vjevericu, mnogi će fijuknuti za njima. U Španjolskoj su, pogodili ste po imenu, nacionalni psi i svaki lovac ima čopor galga. Nažalost, tretman im nikako nije nacionalan. Na kraju sezone lova tisuće galga bude ubijeno na svirep način, često su ostavljeni da umiru u mukama zbog – tradicije i uspješne iduće sezone. Njihovi azili rade lavovski posao.
Sad vidite da nam život nije lak i iako smo duboko u 21. stoljeću, prema mnogim životinjama se vi ljudi ponašate kao da smo zapeli tamo negdje u okrutnom srednjem vijeku. A mi samo želimo biti uz vas i voljeti vas bezuvjetno.
Greyevski George Clooney
A sad dosta o galgima, ajmo malo o meni. Šalim se, vrijeme je za par hrtovskih anegdota… Kad je S odlučila uzeti hrta, znala je o nama samo neke osnovne činjenice. Pitala je našu dragu Natašu Musizzu iz Udruge Honey za udomljavanje hrtova koja je razlika između greyeva i galga. Pa ista kao i kod ljudi, rekla joj je Nataša, Englezi su hladniji, Španjolci temperamentniji. Imam još jednu smiješnu priču. Jedan moj dragi crni prijatelj (valjda to nije politički nekorektno), S i ja ga zovemo hrtovskim Georgeom Clooneyjem, toliko je zgodan, u jednoj je šetnji svojim ljudima otrčao kao munja i vratio se s kokom u ustima. Živom i neozlijeđenom, ipak je on gentleman, ali S je to uvijek smiješno, vjerojatno zato što ja imam samo dva zuba…
Dakle, vidite već da se S i ja se često družimo s drugim hrtovima. I njihovim vlasnicama i vlasnicima, oni idu uz njih, što je, tu je. Ja se s njima osjećam kao sa svojima, jedino me zovu brbljavicom jer stalno imam nešto za reći. Pa shvatite da kod nas doma uglavnom S priča, nekad se stvarno ne gasi, tako da moram negdje nadoknaditi tu svoju šutnju.
Uglavnom, S je upoznala jako puno zanimljivih ljudi zahvaljujući meni. Nekad se čak pitam kakav je ona uopće život živjela prije mene?! A što vi čekate? Imate li već psa? Najbolji bio bio grey, ali hej, tko god laje, usrećit će vas više nego što to možete zamisliti.
