Ja sam pas koji voli tišinu. Šumu. Stare staze pokraj Rječine. Ili bilo koju šumsku stazu u Gorskom kotaru. Vjetar u ušima. Živim u prigradu. Ne – u gradu.
Znaš onaj osjećaj kad stojiš na rubu livade, gledaš u daljinu prema šumi i osjećaš da bi mogao potrčati… I trčati… I trčati. Dobro, više ne mogu toliko trčati niti sam brza kao prije. Ali, i dalje sam brža od većine drugih pasa A onda odjednom – stop.
Jer nekad ti život, ili bolje rečeno moja S, napravi zaokret i odjednom se nađeš usred nečega što uopće ne miriše na travu.
“Idemo malo do grada, Gala,” rekla mi je S tog jutra.
Dobro, “idemo” znači “šetnja”, a “grad” mi baš i ne znači puno. Ali ako idemo – idemo. Dojurila sam u hodnik, obukla mi je lijepu podstavljenu jeans jaknu, stavila ogrlicu na srca i spremne smo…
U gradu – ovo nije moj svijet
Prvi znak da ovo nije moja vrsta šetnje bila je ona siva i svijetla površina pod šapama. Nema trave. Nema zemlje. Samo pločnik i ljudi, puno ljudi. Svi negdje jure. Neki gledaju u mene (jer sam, realno, prelijepa), neki gledaju u svoje telefone, neki čak pričaju sami sa sobom?
Ne čujem ptičice da pjevaju. Nema čak ni Pere Djetlića kojeg S toliko voli…
I onda – BAM!
Ne, nisam se ja sudarila ni s kim, ali cijela ulica je… nestala? Metalne ograde, radovi, strojevi koji bruje kao razjareni jazavčari. Adamićeva ulica u radovima. U tom trenutku shvaćam: Ovo. Nije. Moj. Svijet.
I automobili i – vlak
Malo dalje – još gore. Buka, automobili trube, ljudi se guraju preko pješačkog, a ja moram pratiti svoju S kroz taj labirint.
I onda, kao šlag na torti – vlak. Da, vlak! Usred grada. Našeg grada. Rijeke.
Ne znam jeste li ikad vidjeli hrticu kako pokušava istovremeno hodati naprijed i pobjeći unatrag, ali to je upravo ono što se dogodilo. Duga, tamna zvijer prolazi Rivom i rika joj trese pločnik. Ljudi se ne uzbuđuju, kao da im je to sasvim normalno. Hodaju oko vlaka, neki bi se i popeli na njega stepenicama i sišli na drugu stranu. Da ne čekaju dok prođe.
Ja? Moje oči su veličine tanjura. Onog tanjura iz kojeg S jede pizzu. A ona, ona me mazi slobodnom rukom, kaže da je sve OK. Ispričava mi se što me uopće dovela u grad. Ljuta je na samu sebe.
Ona može reći da je sve dobro jer nema osjetljive pseće uši. Ali ja sam pas, Gala, i u gradu sam! Nikad više, mislim dok hodamo prema… Ma nemam pojma gdje smo ni kamo idemo.
U gradu je OK, ali…
Napokon stižemo do neke terase, ljudi sjede i piju kavu. I S pije kavu, što je neobično jer inače kavu pije samo kod kuće. Ja ležim, izvadila mi je prostirku da ne ležim na tom prljavom podu, pokušavam se stopiti s tlom. Tu konačno malo mirnije dišem. Dobivam par osmijeha, jedan gospodin joj kaže: “Lijep ti je pas.” To mi je malo popravilo dan.
I kad je napokon završila sastanak, povratak i – sreća! Na putu natrag otkrivam mrvicu zelene trave uz rub ceste. To nije moja šuma, nije moja livada, ali dovoljno je da malo protrljam nos o nju i osjetim da ipak još uvijek postoji priroda. I popiškim se, naravno.
Kad smo napokon stigle kući, zavalila sam se na svoj krevet, zgrabila plišanca i zaključila:
U gradu je podnošljivo. Onako, za kratki posjet. Možda dvaput godišnje. Ali samo uz pauzu za keksiće.
P. S. Naravno da nas je zaboravila fotkati pa se moram sramotiti i objavljivati stare fotografije.
Foto: privatni album G&S
