Stariji pas i šetnja nisu uvijek jednostavna kombinacija. Gala ima svoje mišljenje o vrućini, obadima i jelenima, a njezina S još uvijek misli da se noću – spava.
Dragi moji, znam da se dugo nismo čitali, ali nemojte misliti da sam se negdje izgubila. Ja sam cijelo vrijeme bila na svom mjestu, uglavnom na kauču. S je ta koja nije pisala.
Kaže da nije imala vremena, što mi je prilično neuvjerljivo s obzirom na to koliko vremena provodi gledajući u mobitel. Ili čitajući knjige.
Ako se još nismo upoznali, već sam vam ispričala kako sam postala Gala. A sada imam nekoliko novosti.
U međuvremenu sam malo ostarjela, a S je počela odlaziti na posao umjesto da, kao nekada, radi od kuće u mom društvu. Prilagodila sam se. Ona je, čini mi se, imala više problema s promjenama, osobito otkad sam uvela novi raspored šetnji.
Kad stariji pas ne želi u šetnju
Živimo okružene prekrasnom prirodom, kako S voli govoriti. Ono što pritom zaboravlja spomenuti jesu vrućina, kiša, visoka trava, napasni obadi, znatiželjne mačke, jeleni koji riču oko nas i divlje svinje glasnije od najglasnijeg psa.
S uživa u svim tim zvukovima, a ja se pitam zar baš moraju toliko urlati. Ako sam već u godinama, valjda imam pravo na malo mira.
Zato sada svaki izlazak dobro razmotrim. Dođem do ulaza u hodnik, zastanem i pogledam prema vratima. S se odmah razveseli, uzima povodnik i ogrlicu i počinje me suptilno nagovarati. Saslušam je, razmislim i najčešće se vratim na kauč.
Ponekad taj postupak ponovimo nekoliko puta. Barem desetak. S tvrdi da je izluđujem, a ja ne razumijem zašto. Pa zar nije bolje dobro promisliti nego donijeti odluku zbog koje ćemo poslije žaliti?
Noćne šetnje sa psom – S ima primjedbe
Budući da danju uglavnom ne izlazim, svoje pseće potrebe obavljam noću. Moram priznati da S nije oduševljena što smo uvele dva do tri izlaska svake noći.
Prvi put prilično žustro ustane. Drugi put već malo sporije, a treći put zna ostati sjediti na rubu kreveta držeći čarape u rukama i gledati u jednu točku. Pretpostavljam da razmišlja o tome koliko je sretna što me ima.
A meni je baš lijepo. Samo nas dvije, svjež zrak i mir. Dobro, osim jelena, veprova i kuna, ali čovjek ne može imati sve u životu, zar ne?
S je po hodniku rasporedila i pelene, odnosno prostirke, koje ja sasvim uredno koristim. Međutim, iz nekog razloga nije zadovoljna. Kaže da su one za slučaj nužde, a ne zamjena za izlazak.
Ne razumijem zašto kupuje nešto što ne želi da koristim. Još manje razumijem zašto me nakon toga pokušava nagovoriti da izađem van. Neka se konačno odluči.
Posebno me čudi što se S cijeli život žali da nema dovoljno vremena za sebe, a sada joj smeta što smo pronašle dodatna dva ili tri termina u kojima možemo biti zajedno.
Nema mobitela, nema laptopa, nema posla, nema nikoga tko je nešto treba. Samo nas dvije i noć. Pa kud ćeš ljepše.
Život sa starijim psom ima svoj ritam
S se u posljednje vrijeme puno brine. Ako se sporije dignem, odmah me pita boli li me nešto. Ako odbijem šetnju, zabrine se. Čim se noću probudim, provjerava što trebam.
A ako se nakašljem, gotovo mogu čuti kako joj u glavi počinje raditi čitav mali veterinarski konzilij.
Promatra koliko jedem, pijem, kako hodam, dišem li uopće i jesam li dobro spavala. Ponekad me toliko proučava da poželim pitati treba li joj možda moja zdravstvena iskaznica.
Istina, sporija sam i imam više sijedih, ali još uvijek dobro znam što želim. Volim svoj kauč, svoje jastuke, svoje dekice, a najviše volim kad se S vrati kući i dođe do mene.
Onda me mazi, ljubi i govori mi da sam njezina najljepša cura, a ja joj povremeno gurnem glavom bedro, da ne bi slučajno prestala.
Znam da je umorna i da joj nedostaje neprekinut san. Zato se trudim biti obzirna i ne buditi je bez razloga. Samo kad baš moram van. Što je, u posljednje vrijeme, obično oko ponoći, tri i pet.
Nedavno je S rekla da je naš život postao potpuno podređen mojim potrebama. To me prilično iznenadilo jer sam bila uvjerena da je tako od prvog dana. Nekad je stvarno čudna.
