Kad upoznate Kosinskoga i njegove ljude, Krešimira Borkovića i Svjetlanu Galić, kao da vas pogodi kugla pozitivne energije. Uvijek su u akciji, najčešće na nekoj od planina gdje Kosi uživa, a s kojih nas uveseljavaju nevjerojatnim fotografijama. Pa sam ih pustila da sami ispričaju priču o sebi i Kosiju, ali i o Cultu s kojim je sve počelo…
Krešimir i Svjetlana…
– Ja sam Krešo, 50+, volim životinje, volim Sessy, volim osmijeh. U oblacima sam i ne želim sići dolje. Volim visine više nego dubine. Volim prostranstvo, boje. Radim kao kamerman na HRT-u, ali sam završio Akademiju likovnih umjetnosti pa tako volim i umjetnost u svakom pogledu. Nekad sam imao i band. Trenirao sam gimnastiku, volim sport. I kuhati!
Galgo – obespravljeni španjolski hrt
Prvi dan veljače obilježava se i kao Día del galgo – Dan španjolskih hrtova. No, tada se ne slave, kao što bismo pomislili, ti vitki brzi psi blagog karaktera. VIŠE NA POVEZNICI
– Ja sam Svjetlana, Sessy. Obožavam životinje i boravak u prirodi. Završila sam logopediju i fizioterapiju. Radim s osobama koje su pretrpjele moždani udar ili doživjele traumatsku ozljedu mozga, kao i s klincima svih uzrasta.
Kosi je:
Svjetlana: Kosinski/Kosi je španjolski hrt, galgo, udomljen preko slovenske udruge “Društvo za pomoć hrtom” SASIN. Ime je dobio po mom omiljenom piscu, Jerzyju Kosinskom. Malo i zbog sličnog izgleda…
Krešo: Istina. Mislim da fakat ima najduži rep od svih pasa. Naravno, na mene. Rep mu je dugačak 64,5 cm i presmiješan je.
Krešo i Svjetlana: Kosi je duša od psa, zbunjena dobrica. Jako se voli maziti, čak i s nepoznatim ljudima. Nadimak mu je Ljubičica i mislim da ga češće zovemo tim imenom. S Kosijem smo prošli skoro cijelu Hrvatsku, pogotovo planine. Slovenija nam je drugi dom. Julijske Alpe i rijeka Soča su mjesta koja posjećujemo najmanje 4 puta godišnje. Svako ljeto odlazimo u Italiju, na Dolomite u koje smo se zaljubili. Osim neopisivo lijepe prirode, tamo nas je privukao i njihov odnos prema psima. Stvarno su svugdje prihvaćeni. Psi slobodno mogu ući u muzeje, dućane, restorane i tamo se osjećamo odlično.
Kosi avanturist
Krešo i Svjetlana: Kosi je jedini pas iz Hrvatske koji se popeo i planinario bez žičare na skoro 3700 metara. Radi se o planini Monte Vioz (3645m). Do sada se popeo na 7 vrhova od + 3000m, a iduće ljeto se penjemo još više. Privlače nas glečeri, koji su, nažalost, pred nestajanjem. Želimo iduće ljeto proći jednu kraću alpinističku rutu preko glečera Indren preko Punta Giordani (4046m) do Piramide Vincent (4215m).
Planiramo i na Triglav, na koji ćemo se popeti u društvu još nekoliko prijatelja sa psima. To će biti pomalo epski pothvat koji ćemo, nadamo se, podijeliti s vama!
Kosi u školi
Svjetlana: KOSSP (Klub za obuku sportskih i službenih pasa “Zagreb”, odličan je klub za sve one koji žele kvalitetno provoditi vrijeme sa svojim psom i pritom puno toga korisnog naučiti. Klub nudi puno tečajeva: poslušnosti, agility, frisbee, rally obedience, nosework, trikovi…pa sve do škole spasilačkih pasa.
Kosi i ja završili smo NoseWork tečaj u kojem pas traži njemu do tad nepoznate mirise (klinčić, anis i vetiver) koji su sakriveni u određenom prostoru. Ovaj tečaj je odličan za sve pse, pogotovo za pse koji imaju problema u ponašanju. Plahi, bojažljivi psi se kroz rad s nosom opuštaju i stječu veliko samopouzdanje. Nestrpljivi psi se nauče koncentrirati i biti strpljivi, dok hiperaktivni psi nauče usmjeriti, fokusirati svoju energiju.
Kosi i ja smo završili i tečaj za Mantrailing. To je jedna, kažu najteža, od spasilačkih disciplina, u kojoj pas traži izgubljenu osobu po mirisnom tragu koji ta osoba ostavlja za sobom.
Psima je prirodno da sve njuškaju i to se koristi u ovim disciplinama. Svima koji imaju pse preporučila bih da upišu neki od brojnih tečajeva koji KOSSP nudi, jer ćete izgraditi još bolji, kvalitetniji odnos sa psom i pružit ćete mu adekvatnu mentalnu stimulaciju, trening.
Kosi motivator i terapeutski pas
Svjetlana: Ja sam naučila ne samo bolje razumjeti svog psa, već sam stečeno znanje iz NoseWorka iskoristila u radu s djecom i Kosijem, kao svojim pomagačem. Mirise skrivam iza određenih slova abecede, kažem djetetu da naredi Kosiju da pronađe, recimo, slova P, A, S, a onda ih Kosi “magično” pronađe i dijete sastavi riječ pas.
Kosi mi često pravi društvo dok radim. Naročito mu se raduju djeca, koju on jako motivira i pomaže im u izvršavanju određenih zadataka.
U planu mi je da Kosi završi tečaj i dobije licencu za terapeutskog psa, kako bismo nas dvoje i službeno postali “terapeutski par”.
Kosi model
Krešo: Hmm, mislim da je jedna od najvažnijih stvari za dobru fotku da se malo potrudite i čučnete. Da, “spustite” se. Tako se dobije puno bolji i “čišći” kadar, a i u perspektivi dobijete dubinu koja fotografiju učini ljepšom.
I uvijek stavite osobu koja pozira naprijed, u lijevu ili desnu stranu. Većina ljudi rade grešku kada fotografiraju neku znamenitost, stavljajući osobu što bliže toj znamenitosti. Dakle, ponavljam, osoba neka bude bliže fotografu, u lijevom ili desnom kutu i dobit ćete odličnu fotku.
Cult
Krešo: Prije Kosija imali smo Culta. Moj dečkić i stvarno poseban pas. Jako mi fali. On bi sve napravio za mene, samo da čuje moje “bravo”. I ja bih sve napravio za njega. Bio je neustrašiv, jako zaštitnički se postavljao prema nama. Izuzetno inteligentan. Atipično za hrtove, obožavao je plivati. I vrhunski je hvatao frizbi.
Nažalost, prerano smo ga izgubili. Obolio je od osteosarkoma koji je rapidno metastazirao na pluća. Imao je samo 8 i pol godina.
S Cultom smo se popeli na prvu planinu. Zbog njega smo i počeli planinariti, kad smo vidjeli koliko silno uživa švrljati po šumama. Bio je dostojanstven, elegantan, profinjen. Pravi plemić.
Fotografije: privatni album Krešimira Borkovića i Svjetlane Galić
