Da nemam Galu, ne bi prva stvar koju vidite u mom hodniku bile njezine ogrlice. Vise na jednostavnoj metalnoj vješalici. Siva sa zvjezdicama, vesela šarena na srca, crna s bijelim paucima, bordo sa crnim šarama, bijela na sove jer volim sove, jedna na lubanje jer još više od sova volim lubanje pa jedna s irskim motivom jer volim irsku muziku i njihovu nestvarno lijepu prirodu. I The Poguese i irsko pivo, ali to ipak nema veze s ogrlicama.
Ne bi u hodniku bilo nekoliko njezinih kaputa. Jedan je od jeansa, a unutra mekana topla podstava boje starog zlata. Staro zlato je boja luksuza, pa sam njoj i sebi priuštila dašak glamura. Puno je ljepše reći da je boja starog zlata, nego boja loše svijetle pseće kakice. Da nemam Galu, ne bih nikad učila šivati. Šivanje mi je uvijek bilo dosadno, ako bi mi otpao botun s košulje, spremila bih košulju i više je ne bih nosila. A sad šijem, sad kad su mi prsti puni artritisa pa hvatam konac nespretno i nezgrapno kao da su mi prsti hobotničini krakovi koji se lijepe jedan za drugoga, a konac im stalno izmigolji i nekud nestane… Jer ga ne vidim bez naočala za čitanje.
Fakir za siromašne
Ne bi bilo ni velikih paketa vlažnih maramica kojima je cijelu obrišem svaki put kad dođemo izvana – najprije njuškica, leđa, trbuščić, bokovi, nogice, guza. Uz maramice stoje i dva para tenisica, mojih, jedne za kišu nepropusne, jedne za suho vrijeme, mogle bi stajati i u ormaru za cipele, ali ovako mi je brže. Samo uskočim u njih i već smo spremne. U zadnje ih vrijeme čak i ne vežem, samo ih nazujem i hodam tako livadama, dok me špigete u tenisicama žuljaju pa se osjećam kao neki fakir za siromašne.
Da nemam Galu, ne bih imala tepihe po kući, smeta mi prašina i teško se čiste, a kako se Gali skliže, svoje lijepe sive laminate prekrila sam s dva tepiha. Različita. Sad joj se ne skliže. Jedan je baš fini tepih, skup, mucast. Popišala se na njega, trljala sam divljački fleku i prala je beskrajno dugo, posipala po njoj sodu bikarbonu, špricala je finim parfemima. Mugler, jer najviše volim njegove parfeme. Sad se pravim da je ne vidim, tu izdajničku fleku pišaline. A onda je, puno kasnije, došao Klek, digao nogu i izbacio šest kapi, prebrojala sam ih, ali tada sam već samo uzela vlažnu maramicu s mirisom lavande, jer baš volim miris lavande, brojala šest puta i tih šest točkica lagano protrljala.
Da nemam Galu, ne bi bilo šljokica
Da nemam Galu, ne bi mi po kući bilo njenih dlaka. To su šljokice, to je čarolija, to je… Svašta smišljaju ljudi da opravdaju sebi i drugima te pseće dlake po svojim kućama. Ali i dalje su to samo dlake koju se ulogore u tepihu pa onda obujem tenisice i nogom, jednom pa drugom, vučem po njemu, a one se vuku za mojim tenisicama i tako lijepo očistim tepih.
Više je mojih dlaka, tako mi se čini, nego njenih, i bole me noge nakon toga, ali tepih bude kao nov. Ako se ne računa to da je bio popišan. I da po njemu ima flekica od jogurta jer Gala jako voli jogurt. I obrisati njuškicu u tepih nakon što jede jogurt. Ili u prekrivače. A ti ostaci jogurta smrde kao tvor nakon par dana. Rekla bih onu frazu – ne pitajte me kako znam, ali glupa mi je, a i jasno vam je kako znam.
Ne bi mi uz šank stajao ni njezin drveni krevet, napravili smo ga sami, po mojoj ideji, baš nekad imam dobre ideje i sama na sebe budem ponosna, a u njemu je Marinin madrac kad je bila mala. Sve se čuva. Za jednom… Gala je to jednom. Krevet s jedne strane ima i dvije police. Smislila sam to za Galine igračke, a ispalo je da je za Galine igračke potrebna ogromna kutija koju sam jeftino kupila na dječjem odjelu, a njezin poklopac koristim kao tacnu za Galine padele. Mudro, šta ne da da?
Plišanci i znatiželja
Da nemam Galu, mogla bih koristiti šank, kupila bih dvije barske stolice pa si natočila teranino ili amaro ili možda, čak, pivo, nalaktila bih se na šanku, pijuckala i lagano i dugo skrolala po mobitelu. Na TikToku bih gledala što drugi ljudi rade, što nam life coachevi savjetuju, koja su jela u modi i koji su izazovi in. Ili bih jednostavno čitala neku knjigu, ako bih se mogla odlučiti koju da uzmem s jedne od mnogih polica pretrpanih knjigama koje ću jednom pročitati. Kad budem imala dovoljno vremena. Možda onu koju je Gala počela prva čitati pa joj sad fali prvih pet stranica.
Ne bih zapinjala za njezin madrac, to je drugi, nije onaj Marinin. Ovog sam kupila jeftino na Krku, malo je korišten, mala je spavala s nama, na krevetiću smo držali njezine plišance, rekla mi je mlada žena od koje sam ga kupila. Stoji na podu, preko puta vrata, Gala voli da su vrata prema hodniku otvorena pa gleda s madraca direktno kroz prozor. Ne prolazi tuda bog zna tko. Tek susjed i njegova mala lajava pasica i susjeda koja u konobi suši meso. Vidjela sam to jer me Gala vukla tamo, a vrata su bila otvorena i onda me pogled na to suho meso zatekao, tako obješeno po cijeloj konobi, ispod njega stajao je stalak za sušenje rublja i na njemu roba. Ja sigurno nisam netko tko bi volio mirisati na sušeno meso, ali ukusi su različiti. A i okusi, zar ne?
Da nemam Galu, trebala bi mi budilica
Da nemam Galu, ležala bih bezbrižno na kauču koji sam si kupila, i on je siv, volim sivu boju. Vjerojatno ne baš bezbrižno, nikad nisam bezbrižna, uvijek me nešto vuče da budem brižna, neki glas u glavi. Nije baš glas, ali jednako je uporan. Možemo polemizirati o tome je li siva uopće boja, ali siva mi je i kuhinja, a nekad sam i ja siva u licu. Ne bi taj kauč imao veliku i duboku rupu koju sam zakamuflirala pa se ne vidi. Ne vidi se zato što Gala često leži na kauču, na rupi.
Dakle, da nemam Galu, uzela bih neku od stotina svojih knjiga pa je čitala i na kauču, a ne samo za šankom, ne bih imala mali crveni jastučić na kojem piše Hogwarts, nego bih se naslonila na sivo-crni jastuk koji sam kupila uz kauč i ležala tako kao na nekoj Rembrandtovoj slici. Samo ne bih bila tako putena i popunjena na strateškim mjestima kao žene koje su njemu pozirale.
Da nemam Galu, trebala bi mi budilica, ne bi me nitko budio oko pet pa u peti i pol pa oko šest. Ne bih nikad u pidžami na vesele gingerbreade izlazila u šetnju, čak se i ne pitajući što susjedi misle o tome. Dobro, to nije istina, ponekad se pitam što misle, ali onda zaključim da me ipak nije briga. Ne bih nikad provodila cijelo ljeto u Gorskom kotaru, ovako svima kažem to je zbog Gale, ona ne podnosi vrućine. A ne podnosimo ih zajedno. Ali ljudi misle da svi moramo ljeti jurcati na plaže i cvrčati se pod suncem, e pa ne moramo, ljudi dragi, ali ne da mi vam se to stalno objašnjavati.
Tko je Minion, a tko nosi vrećice?
Ne bih nikada ni pomislila da je gušt hodati po mrklom mraku s baterijom na čelu dok izgledaš kao jednooki Minion Stuart i dok lijeva kiša i čekati da se Gala popiški. I ne bih nikada, ali nikada, morala hodati džepova punih vrećica i skupljati kakicu kao da sam našla neki zanimljiv kamenčić pa ga odlučila premjestiti na drugo mjesto. Ili staviti na policu kraj jednog bijelo-sivog kamena koji sam našla u Gorskom kotaru pa me podsjeća da i ja imam svoje utočište.
Ne bih nikad znala ni koliko je topla njezina kakica kad je pokupiš vrećicom i stane ti u dlan. Kad je zima, baš ti lijepo zgrije ruku. A ruke su mi uvijek hladne, prsti kao da ih u lednoj vodi cijelo vrijeme držim. Ne bih se ni naučila ne taj smrad. Jako sam osjetljiva na mirise, ali taj smrad njezine kakice nekako sam usvojila. Kao neko neželjeno školsko gradivo. Dobro, ne baš matematika, to nikako, ali recimo, kao biologija. Sad ga prepoznajem i čak sam ponosna e to je Galina kakica. Kakice ostalih pasa baš nekako smrde.
Nikad ne bih pomislila da će mi biti normalno to što mi je auto pun njezinih dlaka. A vrata na stražnjim vratima zamrljana njezinom slinom. Kao da namjerno ostavlja svoj potpis svaki put kad se vozimo autom: Ovdje je bila Gala. I ovdje. I ovdje.
Gala zauvijek
Da nema Gale, nikad ne bih pjevala Tko je moja Galica, tko je moja curica. Niti bih plesala s njom po kući u tišini koju razbijaju samo moj smijeh i njezino skakanje po tepisima. Ne bih ni televiziju slušala u tišini, kažem da je to zbog nje, da ima mira. A da se ne lažemo, zapravo sam ja ta koja treba mir, kao da sam ja živjela na stadionu u Kini, a ne ona. Imam sluha, ali nemam glasa pa Gali pjevam, ona se ne buni, njoj je dobro sve što ja napravim. Ili što ja zapjevam.
Da nemam Galu, ne bih šetala šumama, ne bih se opet podsjetila koliko je lijepo šuštanje lišća pod nogama. Niti kako je dobro u hodanju putem izgubiti sebe pa do kraja staze naći svoju poboljšanu verziju. Danas se kaže apgrejdanu ili rifrešanu, a i ja sve češće koristim te izraze, linkaj, kanselaj, kopipejstaj, aploudaj, editiraj… I Gala voli šume, livade, jezera pa smo šetale i šetale, istraživale i istraživale. Risrčale. Sve dok moja pluća nisu bila veličine neke od tih šuma. I jednostavno su progutala svaki virus koji bi im stigao i uništila ga svojim krošnjama.
A danas više ne hodamo toliko, Gala je u godinama. To je tako glup izraz, a spominjem ga jer ne želim reći da je stara. Ne želim razmišljati o njezinim godinama. I pogotovo ih ne želim preračunavati u ljudske godine ili odgovarati na pitanja koliko je hrtovima životni vijek. Zauvijek. Gali je životni vijek zauvijek.
Sudbonosni 23. veljače 2019.
Ne bi mi život bio loš da nemam Galu, to nikako. Bio mi je život dobar, nemojte me krivo shvatiti. I tko zna gdje bih završila da sam te 2018. godine drukčije odlučila. I da sam krenula desno umjesto lijevo, ili lijevo umjesto desno jer zaista nije moguće tvrditi u kom sam pravcu tada krenula. Bez Gale, moj bi svijet od tog sudbonosnog 23. 2. 2019. sigurno bio mirniji, ali svakako bi bio i manje ispunjen.
Da nemam Galu, nikada ne bih znala što znači ta posebna, iskrena ljubav koju pas može pružiti. Ne bih imala pojma da i njezin mirni pogled, njena odanost i svi oni mali trenuci kada samo leži pored mene, donose osjećaj potpune sreće. To je ljubav koja nije glasna ni nametljiva, ali je duboka i neizmjerna. Ne bih znala zašto ljudi kažu da pas nije samo ljubimac, nego obitelj, suputnik, najbolji prijatelj.
Da nemam Galu, možda bih jednostavno zaboravila kako je to biti zahvalan za svaki mali trenutak. I baš ništa ne bi bilo isto, a ja pojma ne bih imala da baš ništa nije isto…
Foto: privatni album G&S
