Aleksandra Berberih Slana nova je ravnateljica Muzeja grada Zagreba. U njezinoj biografiji navodi se da je slovenska muzealka, profesorica engleskog jezika i književnosti te povijesti. No, mi dodajemo još jednu važnu karakteristiku – velika je obožavateljica pasa.
Posebno ističemo da je u njezinom mandatu Muzej grada Zagreba otvorio je vrata za pse, tj. postao je dog friendly.
“U nastojanju da Muzej grada Zagreba učinimo dostupnim svim posjetiteljima, na Svjetski dan zaštite životinja, 4. listopada 2022., vrata otvaramo i posjetiteljima u pratnji pasa! Time će se naš muzej pridružiti nekolicini hrvatskih i sve brojnijim svjetskim muzejima koji su vrata otvorili ljudima koji dane provode u društvu čovjekovog najboljeg prijatelja”, pojasnili su iz Muzeja.
Aleksandra Berberih Slana u intervjuu za naš portal govori o sebi kao ljubiteljici pasa, ali i tome kako je Muzej grada Zagreba posta dog friendly.
Simba, Bobica i Mau – bodulska ekipa
Spisateljica, blogerica i novinarka Martina Frka Milotić udomila je dva starija psa i poručuje: Mi smo možda spasili njih, ali više od toga, oni su spasili nas! VIŠE NA POVEZNICI
Ne mogu zamisliti da me psi ne dočekaju kad se vratim sa posla
Poštovana ravnateljice, pretpostavljamo da i vi smatrate da su psi najbolji prijatelji čovjeka?
Apsolutno se slažem. Psi me prate čitav život i ne mogu zamisliti da me ne dočekaju kad se vratim sa posla. Mahanje repića odmah otjera svaku brigu.
Koje vas njihove osobine posebno fasciniraju?
Moji trenutni najbolji prijatelji imaju tako različite i fascinantne osobine da je teško reći koje me posebno oduševljavaju. Sancho je mrgud s izrazitom potrebom za kontrolom mlađeg brata, gunđanjem i maženjem. On je naš penzić, pa mu je sve dozvoljeno. Don je pak shvatio da tužnim pogledom sve može postići, a za maženje se proda svakome. Ali njihovo istinsko veselje kad dođemo doma i vjernost ono su što me najviše raznježi.
Kad su psi ušli u vaš život?
Prvi je pas u moj život ušao kad sam imala 11 godina i od tada smo uvijek imali mješance. Od njih pet do danas, trojica su došli iz azila.
Aleksandra Berberih Slana: Imam potrebu udomiti sve nesretne pse
Predstavite nam vaše sadašnje pse, tj. kažite nam kako su oni došli u vas život?
Sancho je u našim životima 13 godina. Došao je iz Velike Gorice i mješanac je jorškirskog i zapadnoškotskog bijelog terijera. Kad smo ga donijeli doma nismo znali da je dijete alergično na pse i na početku je zavladala panika. Ali situacija se razriješila sama od sebe, jer dijete je tako odreagiralo samo prvi put i nikada više. Kako je pas bio njegova velika želja, bili smo presretni što je sve prošlo bez problema. Ali Sancho je mali i nije mogao pratiti našeg planinara na njegovim planinarskim poduhvatima pa je sin poželio još jednog psa. Slučajno sam na Facebooku vidjela fotografiju prekrasnog malog psića, kojeg su našli na cesti kod Slavonskog Broda. Išli smo ga «samo pogledati», a doma smo se vratili s dva psa. Uvjeravali su nas da će biti srednjeg rasta a dobili smo nešto sasvim drugo. Danas vjerujem da čovjek ima dvije ruke da bi odjednom mogao češkati dva psa. Sanchu je zagarantirano odmaranje na fotelji, što najviše voli, dok Don obožava prirodu.
Moram reći da se ne usudim više pratiti objave azila jer imamo potrebu udomiti sve nesretne pse, za što nemamo uvjete. Moramo se pomiriti s tim da možemo dobro zbrinuti dva psa koji s nama putuju, kupaju se u moru, idu na skijanje u Austriju, putuju po Europi i obilaze sve naše prijatelje.
Imate li neku pasminu kojoj ste iz nekog razloga posebno skloni?
Meni su svi lijepi i nemam neku posebnu sklonost. Ipak, dok budem imala pse to će biti ostavljene duše iz azila.
Zagreb ima veliki izbor parkova za pse
Je li Zagreb grad prijatelj pasa? Ili ipak vidite prostora za napredak?
Rijetko je koji grad uistinu grad prijatelj pasa. Prije nekoliko godina posjetili smo Prag, kojeg promoviraju kao dog-friendly, ali skoro nigdje nismo imali pristup sa psima. U usporedbi sa Mariborom, gdje sam živjela do prije nekoliko mjeseci i gdje su tek sada otvorili park za pse, Zagreb ima veliki izbor parkova i to me jako veseli. Iako doma imamo dvorište, Don i Sancho jako vole društvo i najveselije im je upravo u parkovima za pse.
Jesu li Slovenci u tom smislu ispred nas?
Ne bih rekla da su ispred Hrvatske. Parkovi su više iznimka nego pravilo. Ipak, moram napomenuti da su već prije brojni muzeji u Sloveniji omogućavali posjet sa psima, a ove smo godine u okviru Udruženja slovenskih muzeja dostupnost digli na nacionalni nivo, uveli posebna pravila i znak “psima dostupan muzej”, a akciji se pridružilo 40 galerija i muzeja. Moj bivši muzej psima je dostupan 15 godina i nikada nismo imali nikakvih loših iskustava.
Ponosna ravnateljica kolektiva otvorenih srca
Je li bilo komplicirano omogućiti da Muzej grada Zagreba postane prijatelj pasa?
Uopće nije. Ja to nisam htjela nametati, ipak sam ovdje tek kratko vrijeme. Iniciativu su pokrenuli zaposlenici, a na sastanku svih zaposlenika zajednički se odlučivalo o tome. Da bi psi kod nas bili stvarno dobrodošli treba nam podrška čitavog kolektiva. Moram reći da sam ponosna da sam dio ovakvog kolektiva otvorenih srca.
Hoće li vaši psi s vama sada na posao?
Svjesna sam da nisu svi ljudi skloni psima a često imam sastanke u uredu pa neće baš dolaziti samnom. Ali njima to ni ne treba. Na sreću, moja supruga ima svoje poduzeće i pomažu joj u knjigovodstvu. Oni su najstroži revizori u gradu. A kad zaželim pomaziti nekog dlakavca, mogu otiću u susjedni ured, gdje je kolegica već uselila trosjed za svoju pseću ekipu.
Ima li naznaka da će se i neke druge institucije u kulturi povesti za vašim primjerom?
U Hrvatskoj već postoje neki muzeji u kojima su psi dobrodošli, a možda će nam se pridružiti i drugi. Svatko ima svoje razloge za ili protiv. Možda je građa takve vrste ili predstavljena tako da postoji opasnost od štete. Kod donošenja odluke sve to treba uzeti u obzir. Koliko god volimo pse, ni njima nije mjesto baš svugdje.
Ako vam se svidjela ova priča, sugeriramo vam da pročitate i ovu o udomljenom Arcu.
