Ogrlice za pse uzimamo zdravo za gotovo, ne razmišljajući da one imaju dugu i slavnu povijest. Ogrlica je danas sinonim za odlazak u šetnju s našim kućnim ljubimcem, ali može biti i podsjetnik na njezinu drevnu tradiciju.
Ona je svojevrsna poveznica između prošlosti i sadašnjosti, most koji spaja ljude neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj ili političkoj pripadnosti.
Ogrlice za pse trajni simbol povezanosti psa i ljubimca
Većina kućanstava koja žive sa psom kao kućnim ljubimcem ima barem jednu ogrlicu. Statistika kuće Rainwalk Pet Insurance govori o tome da 2022. godine 70 milijuna Amerikanaca ima psa.
Postoje podaci da su Amerikanci 2017. godine potrošili 69,4 milijarde dolara na svoje pse. Nedavno je objavljena infografika kompanije A Pup Above s procjenom da Amerikanci prosječno troše 1.480 dolara godišnje na svog psa.
Povezanost psa i čovjeka danas dočarava novac. Ipak ogrlica ostaje trajni simbol njihove povezanosti. Zanimljivo je pritom primijetiti da se osnovni dizajn ogrlice nije puno promijenio od vremena stare Mezopotamije do danas. Ono što je drukčije su samo varijacije dizajna, tj. simbola na ogrlici. Nekoć su to bili posebno stilizirani ukrasi koji su održavali vrijednosti različitih svjetskih kultura. Danas, recimo, u kompaniji Rimac Technology psi na ogrlicama nose službene oznake i titule tvrtke.
Sumerani vjerojatno izmislili ogrlicu
Povijesne knjige govore o tome da je najstariji prikaz nečega što se može nazvati ogrlicom dolazi iz regije Shuwaymis u današnjoj sjeveroistočnoj Saudijskoj Arabiji. U članku časopisa Science iz studenog 2017. godine autor David Grimm opisuje rad arheologinje Marije Guagnin s Instituta Max Planck za znanost ljudske povijesti u Jeni, u Njemačkoj.
Guagnin i njezin tim katalogizirali su, naime, više od 1.400 crteža na stijenama u regiji Shuwaymis, među kojima su i prikazi lovačkih pasa. Jedan od tih crteža prikazuje trinaest pasa i lovca. Dva su psa s lovcem drevnim povodcima. Taj crtež star je više 8.000 godina.
Istraživanja pokazuju da je u kolijevki civilizacije, drevnoj Mezopotamiji izumljena ogrlica. Vjerojatno se radi o Sumeranima. Međutim, kao i kod pitanja gdje su i kad su psi prvi put pripitomljeni, ne postoji zajednički stav povjesničara.
U Mezopotamiji je ogrlica zapravo bila tek obična uzica koja se stavljala psu oko vrata. S vremenom je uzicu zamijenila ogrlica. Pretpostavlja se da su prve ogrlice bile od tkanine ili kože, na koji bi se pričvrstila uzica (povodac) ili dugi štap.
Povjesničari vjeruju da su ogrlice za pse u drevnoj Perziji bile jako ukrašene. Psi vlasnika iz viših klasa društva navodno su nosili “zlatne ukrase”, a ogrlice su bile izrađene od fine kože ili tkanine.
Perzijanci su pse toliko cijenili da su vjerovali kako je nečije mjesto u zagrobnom životu ovisilo o tome koliko se za života dobro ili loše netko odnosio prema psima. Stoga ne čudi da su oni koji su to mogli priuštiti svojim psima dali izraditi najkvalitetnije ogrlice.
Ugravirano ime psa i vlasnika
Tijekom razvoja naše civilizacije, mijenjale su se ogrlice za pse. Postale su profinjene tijekom renesanse u Europi, odnosno u 16. stoljeću. Povjesničaru su složni da je za prosvjetiteljstva u 18. stoljeću ogrlica dizajnom i ukrasima dosegla svoj vrhunac. Vlasnici iz viših klasa kupovali su svojim psima kićene ogrlice. Često je na ogrlicama bilo ugravirano ime psa i vlasnika. Ova praksa prisutna je i tijekom viktorijanskog doba.
Postoje mnoge druge kulture i civilizacije koje su koristile i pridonijele razvoju ogrlice za pse. Navedimo dva primjera. Kelti su osmislili široku ogrlicu za velike pse, dok su indijanska plemena Sjeverne Amerike napravila tzv. ormu koja se koristili za vuču saonica.
Stoga, kad stavite svom psu ogrlicu za šetnju, razmislite na trenutak da ste dio tradicije duge tisućama godina koja obuhvaća gotovo sve kulture i kontinente.
