Život sa psom ima jednu zanimljivu posljedicu – u kući imate nekoga tko zna gotovo sve o vama. Uključujući i ono što biste najradije zadržali za sebe.
Pred većinom ljudi pazimo što govorimo, kako izgledamo i kakav ćemo dojam ostaviti. A onda dođemo kući, skinemo „civilnu“ odjeću i tu počinje istina koju zna samo naš pas.
On nas je vidio u staroj pidžami poderanoj na strateškom mjestu, a i s frizurom koju ne može opravdati ni najgora južina. Čuo nas je kako (bez trunka sluha) pjevamo pjesme kojima ne znamo tekst, svađamo se s televizorom i naglas odgovaramo na poruke koje nikada nećemo poslati.
I svejedno nam se svakog jutra veseli.
Dobro, možda se veseli i doručku. Ali volimo vjerovati da smo ipak mi glavni razlog njegove sreće.
Život sa psom – bez uljepšavanja
Naši psi znaju stvari koje ne pišu u našim životopisima, ne vide se na društvenim mrežama i koje sigurno ne bismo spomenuli na prvom spoju ili na LinkedInu.
Znaju koliko puta u sat vremena možemo otvoriti hladnjak i buljiti u njega u teškoj unutarnjoj borbi: uzeti ili ne uzeti. Znaju da razgovaramo sami sa sobom, da se ponekad rasplačemo zbog filma koji smo gledali već pet puta (Mamma mia!, recimo) i da onaj naš odlučni „Od sutra krećem na dijetu!“ uglavnom i vrijedi tek – od sutra.
Znaju i da smo sposobni petnaest minuta tražiti mobitel dok ga držimo u ruci. Ili da smo se sakrili iza zavjese kad nam je netko pozvonio na vrata, samo zato što nam se nije dalo razgovarati.
Pas pritom nema potrebu komentirati naše životne izbore. Doduše, kad otvorimo vrećicu čipsa, odjednom pokazuje izniman interes za zajedničko donošenje odluka.
A koliko nas život sa psom doista mijenja, pisali smo i u tekstu Utjecaj pasa na ljude ili kako nas ljubimci mijenjaju.
Kad nam je teško, pas zna
Postoje i dani u kojima nam nije do razgovora.
Vratimo se kući nakon lošeg sastanka, svađe, razočaranja ili teške vijesti koju još pokušavamo prihvatiti. Odgovaramo u porukama da je sve u redu, obavljamo što treba, možda se čak i smijemo.
A onda sjednemo na kauč i potonemo. Ali, dođe on. Pas.
Možda će položiti glavu na naše koljeno. Možda će samo leći pokraj nas, uz onaj duboki uzdah kao da je i sam imao užasno naporan dan. Ne znamo uvijek što psi razumiju od naših briga, ali itekako primjećuju naše raspoloženje i ton glasa, kao i ponašanje.
Ponekad nam je upravo takvo društvo dovoljno. Bez savjeta, bez pitanja i bez rečenice „Ma bit će sve dobro“.
O toj posebnoj komunikaciji pročitajte više u našem članku Pseća intuicija ili kad nam psi „govore“.
Najbolji poznavatelj naših malih sramota
Naravno, zajednički život podrazumijeva i određenu količinu kompromitirajućeg materijala.
Pas zna kako zvučimo dok mu pjevamo pjesmu koju smo upravo izmislili. Zna da mu tepamo glasom koji ne bismo upotrijebili ni pred svojim najbližima. Zna da smo mu obećali „samo jedan keksić“, a onda mu dali još pet. I uz to, i dio naše šnicle.
Vidio nas je kako pužemo ispod kreveta po njegovu lopticu, stojimo na kiši usred noći i molimo ga da napokon obavi što ima, pa čak i kako mu se ispričavamo jer smo ga slučajno probudili.
Kad bi naši psi mogli progovoriti, vjerojatno bismo se morali ozbiljno zabrinuti za vlastiti ugled.
Srećom, čuvaju naše tajne. Premda je sasvim moguće da bi ih za komadić šunke prodali bez mnogo razmišljanja.
Život sa psom kroz zajedničke godine
Kad imate psa deset i više godina, on postane dio vaše osobne povijesti. S vama prođe selidbe, promjene poslova, nove ljubavi, prekide, dolazak bebe, velike sreće i one dane kad biste najradije zauvijek ostali pod pokrivačem.
A onda jednom pregledavate stare fotografije. Na jednoj ste u stanu u kojem više ne živite, na drugoj slavite rođendan, na trećoj vaše dijete pravi prve korake. I na gotovo svakoj je negdje pas. Spava u kutu, gura njušku u kadar ili vam sjedi u krilu premda je odavno prevelik za to.
Nekako se podrazumijevalo da je tu. Toliko da možda niste ni primijetili koliko se toga u međuvremenu promijenilo.
I danas, kad se vratite kući, on vas čeka. Možda više ne dotrči do vrata energično kao nekad. Možda mu treba malo vremena da ustane, protegne se i dođe vas pozdraviti. Ali dođe.
I zapravo je nevjerojatno koliko čovjeku može značiti taj jedan običan svakodnevni susret.
Pogotovo kad znamo da će nas isti taj pas za pet minuta gledati kao potpunog stranca ako mu pokušamo objasniti da je već jednom večerao.
