Zatvorite vrata, a nekoliko minuta poslije susjed javlja da vaš pas zavija. Kada se vratite, nalazite izgrebana vrata ili lokvicu na podu. Ako pas ne može biti sam, svakodnevni odlasci mogu postati izvor brige za cijelu obitelj.
Prvi korak je otkriti što se događa tijekom vaše odsutnosti. Dosada, reakcija na zvukove iz hodnika, strah od zatvaranja i tjeskoba zbog odvajanja mogu izgledati slično, ali traže različit pristup.
Više o prepoznavanju takvih promjena pročitajte u članku o stresu kod pasa. Cilj je pomoći psu da se osjeća sigurno i postupno podnosi odsutnost vlasnika.
Zašto pas teško podnosi samoću?
Veterinarski specijalisti za ponašanje Ellen Lindell, Debra Horwitz i Gary Landsberg u stručnom pregledu za VCA Animal Hospitals objašnjavaju da teškoće tijekom odvajanja mogu uključivati tjeskobu, frustraciju ili nemir.
Neki psi mirno ostaju s drugom osobom, dok drugi teško podnose odlazak određene osobe čak i kada imaju društvo.
Problem se može pojaviti nakon promjene dnevnog rasporeda, preseljenja ili prelaska s rada od kuće na rad u uredu. Pas koji nije postupno upoznao samoću možda ne zna kako se u takvoj situaciji smiriti.
Ako je ranije ostajao sam bez teškoća, a sada odjednom cvili, mokri ili nemirno hoda, potreban je veterinarski pregled.
Bol, povećana potreba za mokrenjem i promjene povezane sa starenjem također mogu pridonijeti uznemirenosti.
Pas ne može biti sam – Kako to prepoznati?
Postavite kameru ili mobitel tako da vidite mjesto na kojem pas boravi. Snimka može pokazati počinje li nemir dok uzimate ključeve, odmah nakon odlaska ili tek nakon nekog vanjskog zvuka.
Nemojte namjerno produljivati odsutnost kako biste izazvali snažnu reakciju.
Obratite pozornost na:
- uporno cviljenje, zavijanje ili lajanje;
- hodanje amo-tamo i nemogućnost opuštanja;
- drhtanje i pojačano slinjenje;
- grebanje vrata ili pokušaje izlaska;
- mokrenje ili obavljanje nužde u kući.
Merck Veterinary Manual navodi da su kod separacijske anksioznosti znakovi često najizraženiji tijekom prvih 15–30 minuta odsutnosti. Taj obrazac može pomoći u procjeni, ali sam po sebi ne potvrđuje dijagnozu.
Zapišite vrijeme odlaska, početak reakcije i što je pas radio. Takve bilješke, uz snimku, daju stručnjaku mnogo korisniju sliku od opisa „uništava stan”.
Pripremite okolinu prije vježbanja
Prije odlaska omogućite psu šetnju primjerenu njegovoj dobi i zdravlju te priliku da obavi nuždu. Ostavite vremena da se nakon aktivnosti smiri.
Odaberite mirno mjesto s vodom i poznatim ležajem. Ako reagira na prolaznike, pomaknite ležaj od prozora ili navucite zavjese. Tiha zvučna podloga nekim psima može ublažiti vanjske smetnje.
Britanska organizacija RSPCA preporučuje prikladne igračke s hranom i smanjenje vanjskih podražaja. Igračku najprije iskušajte dok ste prisutni i provjerite može li je pas sigurno koristiti. Poslastice uračunajte u dnevni obrok.
Za dodatne ideje pogledajte kako mentalna stimulacija obogaćuje život psa.
Ako pas tijekom samoće ne dira hranu koju inače rado jede, to može upućivati na uznemirenost. Nemojte pretpostaviti da će atraktivnija poslastica riješiti problem.
Vježbajte odvajanje u malim koracima
RSPCA-in vodič za privikavanje na samoću preporučuje postupno povećavanje udaljenosti i trajanja odvajanja, prema reakciji pojedinog psa.
1. Počnite dok ste u istoj prostoriji.
Nagradite psa kada se sam opušteno smjesti na ležaj. Mirno odmaranje neka bude ugodno iskustvo, bez prisilnog zadržavanja.
2. Udaljite se vrlo kratko.
Napravite korak ili dva pa se vratite. Ako ostaje opušten, postupno povećajte udaljenost. Tek potom pokušajte nakratko izaći iz vidokruga.
3. Uvedite kratke izlaske kroz ulazna vrata.
Prvi izlazak može trajati samo nekoliko sekundi. Pratite kameru i planirajte povratak prije pojave uznemirenosti.
4. Napredujte prema ponašanju, a ne prema kalendaru.
Izmjenjujte lakše i malo zahtjevnije pokušaje. Nekoliko mirnih sekundi danas vrijednije je od nekoliko minuta tijekom kojih pas paničari.
Ako se uznemiri, mirno se vratite i prekinite pokušaj. Nemojte čekati da iscrpljen prestane lajati. Sljedeći pokušaj mora biti lakši; ako ni vrlo kratko odvajanje nije podnošljivo, zatražite stručnu pomoć.
Odvojeno možete vježbati i znakove odlaska: uzeti ključeve pa ostati kod kuće ili obući jaknu pa sjesti. U VCA-inu članku Debre Horwitz i Garyja Landsberga opisano je kako takve vježbe mogu smanjiti povezanost tih znakova s odlaskom. Provodite ih samo dok je pas miran.
Što istraživanje govori o postupnom privikavanju?
U istraživanju Rynae Butler, Rebecce J. Sargisson i Douglasa Elliffea, objavljenom u časopisu Applied Animal Behaviour Science 2011., sudjelovalo je osam pasa s problemima tijekom odvajanja.
Nakon programa postupnog privikavanja zabilježeno je smanjenje učestalosti i težine problematičnog ponašanja. Za šest pasa s dostupnim praćenjem poboljšanje se održalo i tri mjeseca nakon završetka.
Praktična poruka jest da kratka, podnošljiva odvajanja imaju istraživačku potporu. Ipak, uzorak je malen, a istraživanje ne daje univerzalan raspored niti jamči jednak rezultat svakom psu.
Autori su uspoređivali ponašanje pasa prije i nakon tretmana, pa nalaze treba tumačiti uz ograničenja takvog dizajna.
Pogreške koje mogu pogoršati problem
Kažnjavanje nakon povratka. Vikanje zbog oštećenih vrata ne uči psa kako mirno ostati sam. Nagrađujte opušteno ponašanje i prilagodite uvjete u kojima vježba.
Ostavljanje da se „isplače”. Dugotrajno izlaganje situaciji koja izaziva strah nije postupno privikavanje. Američko veterinarsko društvo za ponašanje životinja, AVSAB, preporučuje metode nagrađivanja i odbacuje zastrašivanje, bol i preplavljivanje strahom.
Naglo zatvaranje u boks. Horwitz i Landsberg upozoravaju da pokušaji bijega iz boksa mogu dovesti do ozbiljnih ozljeda. Boks koristite samo ako se pas u njemu već osjeća ugodno.
Prevelik skok u trajanju. Pet mirnih minuta ne znači da je pas spreman za pola sata. Napredak provjeravajte snimkom.
Kada uključiti veterinara ili stručnjaka za ponašanje?
Dogovorite pregled ako pas pokazuje snažnu uznemirenost, pokušava pobjeći, ozljeđuje se ili ne podnosi ni najkraće odvajanje. Veterinar može provjeriti zdravstvene uzroke i preporučiti veterinarskog specijalista za ponašanje.
Kod nekih pasa plan uključuje lijekove uz promjene okoline i ponašanja; o tome odlučuje veterinar.
Do tada pokušajte organizirati čuvanje kod osobe uz koju se pas doista opušta. To omogućuje da svakodnevne obveze ne prelaze ono što trenutačno može podnijeti.
Otežano disanje, kolaps, obilno krvarenje ili ozbiljna ozljeda zahtijevaju hitan pregled, prema smjernicama veterinarske bolnice Sveučilišta Cornell. Takve znakove nemojte pripisivati samo stresu.
