Ne na kišu, ne na kišu bez kabanice… Je li tako i kod vas? Jer mene je malo strah kiše. I ne samo kiše.
A zašto uopće pričam o strahu? Pa zato što su ljudi mog dragog Zagrepčanina, španjolskog hrta Kosinskoga, o kojem je S svojedobno pisala, načeli temu o tome hoćemo li mi psi za svojim ljudima „i u vatru“. Ili nas je ipak malo strah nekih stvari pa ćemo eskivirati sve ono što nam nije po volji kako god i kad god možemo…
Strah od kravica
Vatromet, grmljavina, razni glasni zvukovi poput usisavača ili miksera, vjetar, veterinar, djeca, bicikl, vožnja u autu, usamljenost/odvojenost, nepoznati ljudi… Raznih se stvari mi psi možemo bojati. Na vama je da to prepoznate, da nam pomognete i malo se prilagodite. Pa čak i ako smo kraljevi i kraljice drame. Jer nismo li mi vaši najbolji prijatelji i vaša obitelj
Kosi, jer tako zovemo Kosinskoga, za svojim ljudima, Svjetlanom i Krešimirom, neće ni u vodu jer je ne voli, zabrinuti su oni. Pa što onda, ljudi jedni čudni?! Ni S neće u vodu za mnom! Možda samo do koljena.
– Ako na planinarenju kojom nevjerojatnom slučajnošću sretnemo neku kravicu ili, Bože sačuvaj – cijelo krdo, nećemo stići puno dalje. Ne ljubi taj ni kišu, nastavlja Svjetlana o Kosiju. – I jedna kap je dovoljna da odbije uopće izaći iz auta! I to obučen u kabanicu. Često ne želi ići doma kad završi izlet i onda ga moramo doslovno vući lajnom nizbrdo. S primitivnim pasminama, polarcima, hrtovima, pastircima… je puno teže raditi i manje su poslušni, što je činjenica.
Konj div i hrtica divokoza
Dragi naši ljudi… Evo ni ja nisam luda za kišom. Često po nekoliko puta izlazim sa S van pa onda samo stojim pred vratima i gledam u kišu i u nebo i u S i u kišu i u nebo i u S. I onda se vratim natrag u kuću. I trpim trpim i trpim. Ali slušajte ovo, kad konačno krenem van na kišu, onda je S žao što i sebi nije sašila tako kvalitetnu kabanicu kakvu je sašila meni, jer mogu šetati jako dugo. Kiša, pih.
Što je je ta Kosijeva kravica, nemam pojma. Nisam je nikad vidjela, kaže S da je slična šetlandskim govedima koje viđam kod susjeda u Gorskom kotaru. Gledamo se oni i ja preko ograde. Električne, zbog vukova, pa ni njima ni meni ne pada na pamet da se upoznamo pobliže.
Ali zato me je strah – konja! Da, konja. Kad sam prvi put vidjela jednu susjedu kako sjedi na tom stvorenju, mislila sam da je to neki predimenzionirani hrt! Halo, čime su tebe, prijatelju, hranili??? A kad ono, veli S, to ti je, Galo, konjić, on je dobar, neće ti ništa, blabla. Možeš misliti, tog diva me je strah pa odmah preventivno počnem lajati i skakati kao divokoza (jer možda se konji boje divokoza, tko će ga znati) pa me na kraju S odvuče na drugu stranu ceste.
Idem tamo gdje je sve po mom
Znate čega je mene baš jako strah? Pokretnih stepenica i lifta! Nema šanse, ali baš nikakve, da se i približim tim stepenicama, a kamoli da se vozim njima. Pa jeste li vi vidjeli kako to juri, sigurno 100 na sat!? A lift, njega još nekako podnesem kad me S u njega doslovno ugura dok se i ne snađem, ako ne računate da se tresem kao šiba. Ali stakleni lift, e u taj ne idemo. Dobra je stvar što se i S prilično boji liftova, a stakleni je i njoj noćna mora pa onda lutamo dok ne nađemo dobre stare stepenice.
Kažu Kosijevi ljudi da on često ne želi s izleta ići kući. Ma joj, ne kužite vi ništa. Krivi ste put izabrali, valjda Kosi bolje zna kuda se treba ići. Tako i ja radim. Ako mi se nešto ne sviđa, samo stanem. I stojim. „Bikiću moj“ ili „magarčiću moj“, kaže mi onda S jer je uvjerena da su bikovi i magarci tvrdoglavi. Ne želim ići tom stazom i gotovo. Želim ovom, kažem joj lijepo i okrenem se u tom pravcu. I tako mogu stajati koliko god treba, dok god ona ne shvati. A ona me ne vuče jer sam najjača na svijetu i onda bude po mome.
I zato, Kosi, ne popuštaj im, razmazit ćeš ih! Vjeruj meni, vidi kako je S lijepo odgojena, svuda ide za mnom. Osim u vodu
Foto: Krešimir Borković i privatni album
Pročitajte i: Ogledala su oko mene
