Danas mi je taj dan. Udomidan. Znam to po tome što S u jednom trenutku počne uzdisati i govoriti ne mogu vjerovati Galo, pa ne mogu vjerovati. Ili pa dobro jesam ja normalna, skoro sam opet zaboravila, vrijeme leti, Galči, je li i tebi tako. Uglavnom, često se sjeti da je udomidan tek nakon par dana. Ali meni je svejedno, bitno je da mene još nikad nigdje nije zaboravila, zar ne?!
Četiri godine. Toliko smo zajedno ona i ja. Meni se čini da smo zajedno oduvijek. Australije se gotovo i ne sjećam, a i Kine se sjetim tek kad me netko ili nešto prepadne.
Galgo – obespravljeni španjolski hrt
Prvi dan veljače obilježava se i kao Día del galgo – Dan španjolskih hrtova. No, tada se ne slave, kao što bismo pomislili, ti vitki brzi psi blagog karaktera. VIŠE NA POVEZNICI
Svi se čude koliko sam napredovala, koliko sam ja drugi pas, kako se sad volim maziti, kako se jako veselim tim nekim našim ljudima, razvesele me čak i neki nepoznati ljudi, ako mi se čini da su dobri. A onda su sigurno dobri jer ja loše odmah nanjušim, puno lakše nego S, ona je još uvijek jako naivna po tom pitanju. Unatoč svojim godinama.
Cura iz riječkog prigrada
Kako naš život izgleda danas, na naš četvrti udomidan? S već dugo radi od kuće pa smo stalno zajedno. Meni ona nikad ne dosadi, a koliko vidim, ni ja njoj. Zato je svako toliko svojom dugom njuškicom gurnem i odemo van, mala šetnja, tek da vidim ima li štogod nova u susjedstvu. Obično nema, ali ja se ne prestajem nadati pa nemojte ni vi. U životu je najvažnije nikada ne gubiti nadu. Nada umire posljednja. A vidite da je meni upalilo. Dok sam bila u Kini, činilo se da ću na stadionu ostati do kraja života, a sad već četiri godine živim život obične cure iz riječkog prigrada.
A kad ona mora izaći bez mene, dočekam je tako što prekrivače s kauča i mog kreveta bacim na pod, neka zna da ne volim biti sama. Jednom sam joj izvadila sve iz kante za smeće i posložila u blagovaonici. A jednom sam prilikom prije nje pročitala desetak stranica knjige Nebo puno Himalaje i baš je bilo zanimljivo. Ona je poslije mrmljala da baš je glupa i gdje je knjigu to ostavila i da ne može vjerovati da sam joj uzela novu knjigu i koliko je to komadića i da kako kad nemam zube i onda je rekla ma dobro, uspjela sam zalijepiti većinu stranica. Poderane plahte više ne broji, ali kaže da su ionako bile stare. Mislim da je to zato jer sam ja njena kraljica.
Slatkica patkica
Od kad sam došla iz Kine, preko Italije u Rijeku, ostala sam bez svih zuba, osim dva. Zato mi jezik ispada iz usta jer ga nema što u njima držati. Nekad mi se ljudi smiju, ali S voli taj moj jezik vani i kaže mi da sam baš njena slatkica patkica pa je i meni onda svejedno. Bila sam i na sterilizaciji (tek kad sam došla), jednom sam se porezala (na radijator u kući, ne pitajte kako), preko nekoliko puta sam se poskliznula po stepenicama pa mi je pukla koža na šapama, jednom sam uspjela pasti sa stepenica, jednom sam pala u bazen po zimi i ozlijedila nogu. G i A su ničim izazvani nečim plavim prekrili bazen i, uglavnom, nisam to shvatila i eto me u bazenu, a i S za mnom. Skočila i izvukla me. Naljutila sam se poslije na nju jer mi je bilo zima, a G me je tješila. Noga me boljela mjesecima, a S mi i danas kupuje neke tablete i kaže nek’ se nađu.
Udomi, ne kupuj – savjeti iz prve ruke/šape
Udomi, ne kupuj je divna i plemenita gesta, ali isto sa sobom donesu i čistokrvni psi kupljeni od uzgajivača! Čudesna smo mi bića jer od nas dobijete bezuvjetnu ljubav, čak i ako je kupite! VIŠE NA POVEZNICI
Sad se rijetko ljutim, ali recimo znate onaj nedavni potres u Rijeci? E taj, osjetila sam ga desetak minuta prije, kad smo S i ja bila u dvorištu. Odmah sam mahnito potrčala prema kući, na sigurno. Njoj ništa nije bilo jasno, nego je bila spora pa sam morala početi ljuto lajati i vući je mahnito u kuću da shvati. Shvatila je tek kad se dogodio potres. Poslije sam joj lizala ruku, da zna da se više ne ljutim, a ona je rekla, Galo, ti si pametnija od većine ljudi.
Četvrti udomidan, a uskoro 10. rođendan
I dalje se ponekad bojim, najviše glasne djece. Ne volim baš buku ni gužvu, ali ni S pa najviše volimo otići same u šumu. A nisam luda ni za gostima. Bila nas je puna kuća za novogodišnje blagdane pa sam na početku režala na prijatelja Reubena, taj se samo šetao po MOJOJ kući i smijao kao lud pa mi je išao na živce. Poslije sam ga samo ružno gledala, ali do tada me se ionako već bojao pa me je zaobilazio u širokom luku. Ostali su bili pametniji pa bi samo legli i pravili se da spavaju.
A što volim? Sve sa S. Osim ići kod veterinara. Najviše volim kad lutamo šumama pa sve njušim ili kad idemo na nova mjesta, negdje gdje me još nije vodila. A ona stalno surfa i traži po tom svom mobitelu i onda mi kaže evo Galičak, ovdje idemo drugi vikend, čini mi se super. A ja znam da će nam biti super jer ona izabere mjesto baš kakvo ja volim. Premda, da budemo potpuno otvoreni, najviše volim kad smo doma.
Po šumama i gorama, tako ona zove te naše šetnje. Iako sada šećemo manje, ipak imam skoro deset godina. Nekidan ju je S od Silva, Lione i Pin pitala koliko imam godina, a ona je rekle hm, paaa deset će imati. Na to je S rekla da nemoguće jer će Silvo imati deset pa se moja S zbunila (takva vam je ona). Čim smo došle kući, išla je provjeravati i slavodobitno mi rekla Ha, deset, Galči, imat ćeš deset godina, pa dobro sam ja rekla. Uglavnom, na svašta kod nje mogu utjecati, ali na to njezino loše pamćenje nikako. Ali dobro, ne može ni ona biti savršena…
Udomidan – udomi sreću
Dakle, ja sam drugi pas, a i S je druga osoba. Promijenile smo jedna drugu u ove četiri godine. A kad smo se prvi put srele u tom Milanu, susret je protekao prilično razočaravajuće i u obostranom strahu. Kad je pitaju što sam je ja naučila u te četiri godine, ona kaže da sam je naučila kako se opustiti, kako prestati sve planirati, naučila sam je i da joj kuća ne mora izgledati kao vojna apoteka i da kauč može funkcionirati i s velikom rupom (ako u nju nagura jastučić pa se ne vidi rupa na prvu) i presložila sam joj prioritete. Ponosna sam na nju jer više ne pere ruke DOSLOVNO svaki put kad me dodirne, jer moju kakicu već poput profesionalca strpa u vrećicu i baci u smeće, jer mi nekad daje hranu iz ruke iako je zaslinim totalno (pa ona pere ruke desetak minuta), naučila sam je da ni ona ni njezin mozak ne moraju stalno biti u petoj i šestoj brzini, sad zna i da su jutra najljepša za šetnju, da je hodanje po kiši super, da je smiješno to što me navečer ili po noći izvede van u pidžami, da nova ogrlica ili kaputić ili plišanac nisu bacanje para, nego čista zabava za nju i mene.
Naučila sam je i da uspori i uživa u svakom trenutku. Eto, ovaj moj udomidan neka vam bude prilika da promislite nedostaje li vam nešto u životu. Na primjer – jedan pas ili pasica😉
I da, ako želite udomiti hrta, možete se obratiti Udruzi za udomljavanje hrtova Honey.
