Saba je vesela mješanka, vjerojatno škotskog ovčara i border collija, i stara je 4 i pol godine. Njezina priča jedna je od onih s lošim počecima i sretnim nastavcima. Naime, udomljena je iz azila Lič i baš je nedavno sa svojim ljudima, Ivom Ćurković i Pavlom Kocanjerom, proslavila 4 godine od udomljenja.
Povod za ovaj razgovor je put automobilom u Norvešku na koji su Saba, Iva i Pavle otišli prošlog ljeta, a upravo im je nedavno izašla putopisna foto-knjiga „More Brda“, s detaljnim opisom tog puta. More Brda naziv je i njihove stranice na Facebooku.
Ljubitelji planina i prirode
Saba je stigla u jednu zanimljivu obitelj. Karlovčanin Pavle Kocanjer je diplomirani snimatelj, veliki vizualni entuzijast te zaljubljenik u analognu fotografiju. Uz to, ima brdo hobija, a među njima su i sviranje i skejtanje. Splićanka Iva Ćurković studentica je ranog i predškolskog odgoja i, kako sama kaže, opsesivni outdoor entuzijast. Uz to, bavi se opernim pjevanjem te boulderingom (slobodno penjanje na malim ili umjetnim stijenama). Iva je prva počela aktivno planinariti i, malo po malo, uvukla i Pavla u svijet planinarenja. Nakon njega, naravno, i – Sabu!
Saba je najslađa osoba na svijetu
– Od prvog dana smo Pavle i ja pričali kako nam je velika želja imati psa. Čekali smo duge 4 godine da se osamostalimo te smo se par mjeseci nakon useljenja odlučili za udomljenje psa. Zanimljivo je to što je Pavle te zime išao na team building u Gorski kotar te su, kao lijepu gestu prije Božića, odlučili skupa posjetiti azil u Liču, prošetati pse i donirati nešto hrane. Pavle je tom prilikom ugledao jednog psa koji mu se svidio. Nakon par tjedana odlučili smo se za taj korak i otišli smo u azil Lič vidjeti psa, priča nam Iva.
– Ja sam bila jako nervozna i cijelo vrijeme sam se pitala kako ću se odlučiti za samo jednog psa, kad su svi tako divni. Pitala sam se hoće li se stvarno desiti taj magični klik o kojem svi pričaju. Kada su Sabine tete iz azila dovele psa koji se svidio Pavlu, u isto vrijeme su pustili desetak štenaca jer im je bilo vrijeme hranjenja. Kada sam vidjela Sabu, znala sam da je to – to. Među 12 pasa, ja sam htjela samo nju. Tete su nam rekle da su Sabu i njene seke prije 2 dana spasili iz ruševina. Ja sam znala da je ona naša! Tako je počela naša priča sa Sabicom. Kod nas je došla s cca 6 mjeseci. Saba je vesela, najslađa, kako iz šale znamo reći, osoba na svijetu. Ona te razveseli i onda kad je vani najtmurniji dan. Ona je loptica-entuzijast i lovljenje loptice joj je najdraži hobi. Iako zvuči kao klišej, Saba je najbolji pas na svijetu.
Bez Sabe ni na jedan uspon
Jednom godišnje odete na veliko putovanje poput ovoga u Norvešku. No, svaki vikend ste u planinama.
– Mene su oduvijek privlačile planine, ali sam se nekako uvijek bojala krenuti. Nisam imala dovoljno hrabrosti, nisam poznavala nikog tko se bavi time. I nekako sam oduvijek planine gledala iz daleka, s velikim divljenjem. Kada je došla Saba, krenula je naša planinarska avantura. Uz nju, nije mi ni trebao nitko. Često kažem da bez Sabe ne mogu zamisliti niti jedan uspon. Ona je ono malo veselo klupko koje te razveseli i u najtežim naporima na planini. Leći uz nju u sklonište, nakon cijelog dana hodanja, najljepši je osjećaj na svijetu.
Ona je veliki razlog zbog kojeg smo počeli planinariti. Od kad smo je udomili, prošle smo gotovo sve hrvatske planine. U jednom danu odhodale smo transverzalu na Medvednici dugu 56 km i s gotovo 3500 m visinske razlike. To je bio prvi „veliki” pothvat kojim se jako ponosim. Uz to smo prošle gotovo sve hrvatske planine i neke od najviših vrhova, hodale smo i po par dana za redom Velebitom te je Saba prošla neke od težih staza. Kako sam ja iz Splita, Saba je od malena naviknuta na surov i krševit teren, tako da nikada nismo imali problema s njom na planinama.
Saba nadmašila sva očekivanja
Avantura automobilom duga 18 dana, dvoje dvonožnih i jedna Saba. Koji su Vam bili najveći izazovi auto-putovanja u Norvešku sa psom?
– Što se tiče samog putovanja, iako smo pretpostavili da će Saba biti dobra, moram priznati da je po stoti put opet uspjela nadmašiti sva naša očekivanja. Zvučat će opet „umišljeno”, ali Saba je zaista bila najbolji pas na svijetu. Kada smo putovali po 10 sati, cijelim je putem spavala… Kada smo hodali po cijeli dan, pratila nas je u stopu… Kada smo spavali u autu, samo bi se ušuškala kraj nas i mirno spavala sve do jutra. Stvarno je kroz cijelo putovanje bila prekrasna. Već trećeg dana, nakon planinarenja, sama je tražila da je pustimo u auto. Legla bi na svoj krevetić i spavala. Mislim da je brzo prihvatila auto kao svoju trenutnu „kuću”. Stvarno je bila najbolji suputnik.
Psu mora biti ugodno na planini
Saba je naviknuta na planine jer ste vas dvoje planinari. U Norveškoj se popela s vama na najviši vrh sjeverne Europe, Galdhøpiggen, na 2469 mnv. Je li joj to najveći uspon do sada?
– Što se tiče svih uspona u Norveškoj, penjali smo sve „crveno” označene staze, što znači da su jako zahtjevne. Čak ne toliko tehnički, koliko kondicijski. U 8 dana smo prohodali 120 kilometara po norveškim planinama te ispenjali preko 6000 metara visinske razlike. To je svakako pothvat koji nije za svakoga. Mislim da moraš jako dobro poznavati svog psa te provesti dovoljno vremena u svim uvjetima i terenima s njim na planini, da bi se uputio na nešto takvo. Iako je većina terena bila u redu, bilo je trenutaka koji su iziskivali hrabrost i naviknuti psa na zahtjevan i krševit teren. Mi smo prije ovog pothvata proveli jako puno vremena na terenu, tako da smo se bez straha uputili u tako nešto. Saba je apsolutno uživala u ljepotama Norveške.
Pas bernardinac zaštitni znak prijevoja Veliki sv. Bernard
Uz cestu poslagani su štandovi. Pas bernardinac dominira na svakom. Za 30-tak eura može se kupiti plišanac koji će razveseliti svako dijete. VIŠE NA POVEZNICI
Ponosni na Sabu
Sam Galdhopiggen tehnički nije bio zahtjevan, ali je uspon dugotrajan i teren je surovo kamenit, tako da definitivno nije za pse koji nisu naviknuti na kamenjar. Moram izdvojiti Besseggen ridge stazu, koja je definitivno tehnički puno zahtjevnija od uspona na najviši vrh. Na zloglasnom Besseggen bridgeu smo koristili i ruke i noge. Strm, kamenit greben koji se izdiže 1000 m iznad dva jezera, dio je koji ni meni nije bio ugodan. Moram priznati da sam tu bila najponosnija na Sabu. To je bio jedini dio gdje je bila vezana i prekrasno je surađivala s nama na tako nezgodnom i opasnom terenu. Sve u svemu, bilo je zahtjevnih, opasnih i napornih dijelova i mislim da je u takvim situacijama najbitniji odnos sa psom, naučenost na takve napore te najbitnije, to da se pas osjeća ugodno u tako nečem. Do sad je Saba ispenjala nekoliko vrhova preko 2000 m, ali Galdhopiggen joj je najviši do sad, da 🙂 Sada ciljamo na malo više vrhove.
More Brda spojilo Split i Karlovac
U prodaji je Vaša putopisna foto-knjiga „More brda“, koja nam donosi fotografije s tog puta. Zanimljivo je da je Pavle koristio analogni foto-aparat, a zanimljive su i brojke vezane uz put koji ste prešli, role filma, broj fotografija…
– Što se tiče fotografija, i Pavle i ja jako volimo i cijenimo analogne fotografije. Trudimo se da i na stranici imamo što više analognih fotki. U fanzinu su sve analogne fotografije, a Pavle je tijekom našeg putovanja potrošio 18 rola filma. S autom smo odvozili 7250 km, spavali 9 dana u njemu, a ostatak u kućicama usred planina i šuma. Prešli smo 130+ km i doživjeli bezbroj prekrasnih trenutaka. U knjizi možete naći sve informacije o svim rutama, planinama, mjestima te generalno sve o takvom načinu putovanja.
„More Brda“ je upečatljiv naziv i može ga se tumačiti na više načina. Što vama znači?
– Ime More Brda je zapravo spoj mjesta odakle dolazimo. Ja dolazim s mora, a Pavle iz brda pa je to bila igra riječi od koje je nastao naziv naše stranice.
Od ledenjaka do vulkana
Što se Vas dvoje posebno dojmilo tijekom putovanja? A u čemu je Saba najviše uživala?
– Tijekom cijelog putovanja skupili smo zaista bezbroj prekrasnih uspomena. Spektakularna priroda je nešto što će nam sigurno zauvijek ostati u sjećanju. Sam način takvog putovanja, sloboda koju smo doživjeli spavajući u autu te još jači odnos koji smo sve troje izgradili je definitivno nešto što ćemo najviše pamtiti.
Mislim da je Sabi svaki trenutak s nama poseban. Njoj je svejedno gdje smo, bitno joj je samo da smo skupa… Ali vjerujem da joj je najljepši trenutak bio kada je vidjela snijeg pri vrhu Galdhopiggena. Saba obožava snijeg i bila je oduševljena kada ga je šapicama dotakla. Što se tiče budućih putovanja, voljeli bismo jedanput godišnje otići na jedan ovakav road trip. Prošle godine smo stajali na vrhu ledenjaka, a ove godine ćemo možda stajati na vrhu vulkana 🙂
Fotografije: Pavle Kocanjer
