Milica živi u Sarajevu. Reklo bi se – običan život jedne pasice u najboljim godinama. A opet, njezin je „zadatak“ zahtjevan. Ta udomljena kujica desna je ruka, pomagačica i veeeelika ljubav novinarke na Al Jazeeri Balkans, Jasmine Kos. Jer, jasno nam je, teško bi se Jasmina nosila sa svim izazovima svog posla, da nema njezine/njihove Milice, a i zašto bi se, zajedno s mačkom Krešom, Jasmina pitala „Koje je boje srce moje?“. Jasminu znamo kao dugogodišnju reporterku, voditeljicu i urednicu, ali nas je ipak više zanimala – Milica!
Obitelj luda za Milicom
– Nedavno smo proslavili Miličin 11. rođendan, uz dogovor da nema umiranja još barem 40 godina. Ljudskih. Kad kažem – proslavili, mislim na to da je imala tortu sa svjećicama, balone, obiteljsko fotografiranje i svečani ručak za nju. Pretjerujemo li? Objektivno – možda. Subjektivno – vraćamo joj djelić ljubavi i osmijeha koje nam daje. Samo se još moj tata protivi tome da ga zovemo „deda“ u kontekstu Milice. Ostatak obitelji je potpuno lud za njom. Najviše voli – mene. Šalim se. Loptica je Bog.
Pročitajte i: Terry na kotačima – jedan vrlo poseban pas.
Posljednjih godina ima krizu identiteta – voli se družiti s ljudima, sa psima ne baš. Iznimka su dva prelijepa lovačka psa koje povremeno sretne u šetnji i potpuno se pogubi od sreće. Tinejdžerski je zaljubljena u njih. A mi – u nju. Lani je na plaži neka poznanica komentirala da Milica nije lijepa. Moja je majka to čula i odlučila da do kraja ljeta ne pozdravljamo tu ženu. I – nismo.
Milica – put ljubavi od Jastrebarskog do Sarajeva
Milica ima 11 godina, ali na Vašim fotografijama vidimo da ima veselu dušu, prava je maza, strpljivo pozira s listom na glavi, sa sobovskim ušima, sa šeširom, s naočalama… Jednom ste napisali da je mješanka leptira i laneta. Što ste time mislili?
– To je najbolji opis njezina karaktera. Pitaju me često koja je pasmina, je li saluki – perzijski hrt. U mladosti definitivno jest bila najbrži pas na livadi i odlična planinarka. Sada je meka, nježna, razmažena, zaigrana manipulatorica „tužnim“ pogledom. Ljubav. Terapijski pas zadužen za opskrbu endorfinima svakoga koga sretne. Najdraža mi je s njom komunikacija polaganim zatvaranjem očiju, dugih trepavica. Tako je otkako smo je kao štene udomili iz jednog dvorišta u Jastrebarskom. Volimo se. Baš.
Više od 5 godina živite i radite u Sarajevu, novinarski životni tempo je sigurno brz i dinamičan. Kakav život vodite Vi i Milica, imate li neke svoje rituale, kako provodite slobodno vrijeme?
– Dan počinje spoznajom da je svoj jastuk opet zamijenila navodno mekšim – mojim, i da mi hrče na dva milimetra od lica. Dan završava njenim uskakanjem u krevet, u malu žlicu. Između su barem tri šetnje, mnogo maženja, spavanja, sunčanja i pokoja moja isprika jer sam je od količine ljubavi ugrizla za uho.
Pročitajte i: Gorana Abramović: U radu sa psima koristim pozitivan pristup.
Baza svega lijepoga je ljubav
Novinarstvo nije jedino čime se bavite. Pokrenuli ste i provodite sjajan inkluzivni projekt „Kako biti prijatelj?”. Napisali ste i priredili audio priču u kojoj, istina, glavna junakinja nije Milica, ali jest mačak Krešo. Recite nam više o projektu i slikovnici.
– Baza svega lijepoga uvijek je ljubav. Iz nje je nastala i priča Mačak Krešo se pita: “Koje je boje srce moje”, nakon što je uginuo vrlo mlad. Godinama kasnije, spletom okolnosti, doznala sam da postoji velika potreba za taktilnim slikovnicama koje su deficitarne, a iznimno korisne djeci s oštećenjem vida za učenje Brailleovog pisma i razvoj taktilne percepcije. Raspisala sam priču tako da opisuje boje kroz druga osjetila (osim vida) i emocije. Na tom temelju, razvila sam projekt “Kako biti prijatelj” s nizom inkluzivnih sadržaja poput taktilne slikovnice s reljefnim crtežima otisnutim UV lakom, 3D printane taktilne slikovnice, audio priče koju čitaju djeca tipičnog razvoja za svoje slijepe i slabovidne vršnjake, kao i video priče na znakovnom jeziku koju tumači dijete s oštećenjem sluha za svoje vršnjake tipičnog razvoja.
Kujica Milica istražuje svijet
Svi ti sadržaji, uz radne materijale, primijenit će se ove školske godine u osam osnovnih škola diljem Hrvatske. Cilj je da djeca u ranoj fazi obrazovanja nauče kako komunicirati i biti prijatelj s onima koje smatraju drukčijima. A tada nema nelagode, izbjegavanja, pokazivanja prstom, zadirkivanja. To je moj doprinos stvaranju društva jednakih šansi za sve. Prvu fazu projekta “Kako biti prijatelj” podržalo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, nositelj je Centar za socijalnu inkluziju. A ja sam u međuvremenu osnovala udrugu “Kreativni oslonac” kako bih razvijala nove sadržaje projekta koji će obuhvatiti mnogo širi spektar teškoća i invaliditeta. Držite prste i na rukama i na šapama da prođemo na natječajima. Uz ostalo, i zato što je naziv sljedeće inkluzivne priče “Kujica Milica istražuje svijet”.
Fotografije: privatni album Jasmine Kos
