Kira je crna mješanka hrvatskog ovčara. Ostavljena je u Gunji, u poplavama 2014. godine, a onda ju je te iste godine udomio Sergej Jonke. Sergej je, pak, IT-jevac i voditelj terapijskog psa za Čitaj (o) psu – R.E.A.D. program te instruktor za R.E.A.D. program.
Kira i Sergej zajedno su ITA registrirani R.E.A.D. tim broj 5101 i aktivno sudjeluju u radu vezanom uz rad sa životinjama, njihovu dobrobit, edukaciju djece, pomaganje djeci, mladima i odraslima s posebnim potrebama.
Kira i Sergej – od Gunje do Zagreba
Kira je baš faca! Ali nije joj život divan oduvijek. Naime, udomili ste je nakon poplava u Gunji. Kako se snašla u novom domu?
– Da, Kira je samo jedan od nekoliko stotina pasa i drugih životinja ostavljenih u vodi. Spašena je s otprilike osam mjeseci starosti zahvaljujući Velikim volonterkama iz udruge Rocco iz Vinkovaca i privremeno je bila smještena kod prijateljice Petre u Zagrebu. Dogodila se velika ljubav na prvi pogled . Prvih dana u Zagrebu, u šetnji je tražila stari kruh i sumanuto brzo jela iz svoje zdjelice. Bila je preplašena, stisnuta i vrlo loše kože i dlake. Polako se privikavala, opuštala te počela shvaćati da ima novi dom, sigurnost i puno ljubavi.
Pročitajte i: Gradska knjižnica Poreč ima radionice na kojima psi pomažu djeci čitati.
Crvena marama i Kirin osmijeh
Kira je danas poseban terapijski pas, vas dvoje radite s djecom. Dio ste R.E.A.D. programa. Recite nam više o tom programu, ali i o tome kako ste vas dvoje završili u njemu.
– Vrlo sam ponosan na Kiru i na njezin rad s djecom. Ono što je posebno, bitno, najvažnije zapravo, je da ona istinski uživa u tome. Svaki put kada joj stavljam crvenu maramu, ona sjeda u auto i ima onako iskreni i ogroman osmijeh.
R.E.A.D. (reading education assistance dogs) je licencirani, registrirani volonterski program američke organizacije Intermountain Therapy Animals, a Kira i ja ga provodimo već skoro 9 godina.
R.E.A.D. provode terapijski parovi, školovani i certificirani terapijski psi s njihovim voditeljima, koji su za provedbu programa dodatno osposobljeni. Osnovni cilj programa je razvoj komunikacijskih vještina i vještina čitanja kod djece. Program također potiče koncentraciju i pamćenje te stvaranje odnosa dijete – pas.
Kira i Sergej volontiraju 9 godina
A sve je počelo Kirinim treningom u UrbanPet centru. Nakon tog početnog privikavanja, krenuli smo zajedno u školu i tu je ona zablistala. Pokazala je želju za učenjem, otvorenost, smirenost i ono što je najvažnije – ogromnu ljubav prema ljudima te posebno, povezanost s djecom. Sve se poklopilo, stvarala se vizija o napuštenom psu koji radi s djecom i zahvaljujući Sandri iz UrbanPet centra licencirali smo se za R.E.A.D. tim.
Kirin karakter, otvorenost, ljubav, trening, vježbe i sve što je bilo potrebno doveli su nas danas tu gdje jesmo. 9. školska godina volontiranja, nekoliko stotina djece u programu, skoro tisuću sati R.E.A.D.-a, nekoliko tisuća prijeđenih kilometara uz pun registrator dokumentiranih evaluacija roditelja, stručnih službi i prekrasnih dječjih komentara.
Pročitajte i: Aleksandra Berberih Slana: Uvijek biram ostavljene duše iz azila.
Mješanci predvode R.E.A.D. program
Kira je mješanka i udomljeni pas. To, očito, nije prepreka da bi pas postao terapijski. Je li ona jedini mješanac u programu ili ih ima više?
– To što je Kira udomljena mješanka, navodno hrvatskog ovčara i labradora, definitivno nije prepreka. Kada danas u svijetu pogledate terapijske pse, potražne pse, počnete učiti o tome, čitate stručne članke, shvatite da su velik postotak psi mješanci, a dobar dio njih udomljeni, spašeni. Danas, koliko je meni poznato, većina pasa u R.E.A.D. programu su mješanci.
Djeca čitaju psu i često ga dodiruju
Vi i Kira posjećujete vrtiće, škole, radite i s djecom s posebnim potrebama. Kako izgleda vaš susret s djecom. Što Kira i Vi radite? Kako Kira pomaže djeci?
– Najčešće posjećujemo škole i knjižnice. Kako to izgleda… Možda najbolje da vam opišem jednu radionicu koja je u meni trajno ostala zapisana. Mislim da je bila 2015. godina kada smo počeli dolaziti na radionice čitanja odraslih osoba s intelektualnim teškoćama u knjižnici Savski gaj, koje su se do tada održavale već 7 godina. Neki u grupi nisu mogli čitati, a neki uopće nisu komunicirali. Među njima je bila djevojka koja je obično šutjela i nikad nije čitala na glas pa je bilo teško detektirati njezinu vještinu čitanja. Kad je došla Kira, djevojka je cijelu radionicu provela držeći ruku na njezinim leđima. U pauzi čitanja, djevojka je u 15 minuta ispričala svima detaljno svoj život. Osim toga, od tada je redovito čitala Kiri te se uključivala u razgovor.
U provođenju R.E.A.D. programa, Kira i ja najviše vremena provodimo u školama i knjižnicama. Djeca čitaju psu pri čemu vrlo često imaju s njim i fizički kontakt. Čitanje psima djeluje opuštajuće, pas sluša, ne kritizira, ne prekida, ne ismijava te djeca u takvoj atmosferi bolje čitaju, bolje razumiju pročitano te vrlo rado o tome i razgovaraju. U praksi, svi sjedimo na podu, opušteni, knjige oko nas, Kira s osmijehom na svojoj dekici, čitamo, potičemo jedni druge, pričamo i zabavljamo se. Ponekad i crtamo ili jednostavno pričamo o omiljenim jelima, kućnim ljubimcima, muzici i slično.
Djecu educirati o suživotu sa životinjama i o empatiji
Kažete da je pas odličan motivator jer ne osuđuje. Mislite da djeci nedostaju baš takvi učitelji/učiteljice i takav obrazovni sustav?
– Mislim da danas nakon toliko provedenih radionica, prikupljanja dokumentacije, učenja, slušanja onog što govore stručnjaci, roditelji, djeca, mogu s velikom sigurnošću ustvrditi da definitivno nedostaje aktivnosti potpomognutih životinjama. Nažalost, mi danas kao tim moramo odbijati škole, knjižnice. Definitivno nam fali i organizacija i udruga i pojedinaca na tom polju kao i mogućnosti da djecu educiramo o suživotu sa životinjama, o empatiji…. Do tada broj ubijenih, napuštenih, zanemarivanih pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca i dalje će rasti, kao i broj djece koja se boje pasa.
Kako Kira provodi vrijeme kad ne radi s djecom? Što voli, u čemu uživa?
– Kira je prava Slavonka, obožava šumu, trčanje, njuškanje. Kad smo doma, a ne spava, obožava igre s kutijom za jaja i poslasticama u njoj. Skakanje u snijegu, hvatanje loptice, lizanje plišanaca, ignoriranje najbolje prijateljice Vace (male maltezerice) omiljene su joj igre.
Kira i Sergej u projektu „Svake godine grad jedan“
Nastavljate s programom i dalje ili možda imate i neke druge planove?
– Definitivno ćemo nastaviti provoditi R.E.A.D. program u našoj najdražoj knjižnici u Savskom Gaju s knjižničarkom Davorkom, u kojoj smo prisutni skoro deset godina te u osnovnim školama u Zagrebu. Radimo dva zanimljiva projekta u osnovnim školama koja imaju za cilj potaknuti empatiju kod djece. Također ja plan nastaviti projekt „Svake godine grad jedan“ koji provodimo u suradnji s lokalnim zajednicama. Posjećujemo hrvatske gradove i mjesta i promoviramo dobrobiti R.E.A.D. programa, poticanje čitanja, suživot sa životinjama, nenasilje te sve druge aktivnosti potpomognute životinjama.
Jedan od bitnijih planova prije Kirinog umirovljenja je ovakvim programima motivirati nove timove, potaknuti nove pojedince da se uključe u aktivnosti potpomognute životinjama, potaknuti na obrazovanje u ovom području, poticati volonterstvo i suživot sa životinjama. Uglavnom, planova i želja uvijek ima, ali oni prvenstveno ovise o Kiri, mogućnostima financiranja te o slobodnom vremenu.
Fotografije: privatni album Sergej Jonkea
