Novinar, urednik, gastro bloger, freelancer, profesor geografije, sve je to i još puno više Domagoj Jakopović Ribafish. Ali, ovdje nećemo pisati o njemu, nego o Dživi. A Dživo je, jasno, njuškica koja je svoj zauvijek dom našla upravo kod Domagoja i njegove djevojke Kasandre.
Odlučili ste udomiti psa, a aktivni ste i kada treba pomoći azilima za napuštene životinje. Otkud ta ljubav prema ostavljenim psima?
– Svaki put kad vidim napušteno biće, stegne mi se srce i ljut sam na nepravdu i čovječanstvo i svijet kao takav. U životu nisam imao puno prilike pomoći napuštenim životinjama osim šeranjem na društvenim mrežama, više sam se bavio pomaganjem ljudima, ali kad god je trebalo nešto napraviti – bio sam tu. Zbog opisa svog posla, novinar, urednik i odnedavno freelancer, nisam puno boravio kod kuće zbog previše posla, a kako živim u centru Zagreba, par kilometara daleko od najbližeg psećeg parka, nisam imao ljubimce. No, jednog je dana moja djevojka izrazila želju da bi imala psa i dogodio se odlazak u azil Dumovec.
Simba, Bobica i Mau – bodulska ekipa
Spisateljica, blogerica i novinarka Martina Frka Milotić udomila je dva starija psa i poručuje: Mi smo možda spasili njih, ali više od toga, oni su spasili nas! VIŠE NA POVEZNICI
Dživo se uvukao pod kožu
I tako dolazimo do Vašeg ljubimca i zvijezde ovog razgovora. Tko je Dživorad Džikić Dživonni?
– Džibril Džiki Dživo je četrnaest kila žila, sline, mesa, šapa i teško čistećih dlaka koje nas je prvo pogledalo u oči kad smo u Dumovcu došli potražiti prijatelja za cijeli život. Stajao je tamo prljav i nikakav, ali kad sam naslonio ruku na žicu, lagano me polizao i pogledao onim očima koje tope čelik. Onda je na njega skočilo pedeset ostalih napuštenih malaca, ali Dživo se nije dao. Piknuli smo ga, posudili, uzeli, oprali, cijepili, kastrirali i sad nam je duboko ispod kože.
Rekli ste da Vam je Dživo pojeo kauč i promijenio dnevni i životni raspored. Ali, i vratio puno ljubavi u Vaše ispražnjeno srce. Nismo ni svjesni koliko su ljubimci blagotvorni lijek za naša srca i duše, dok ih ne nabavimo, slažete li se?
– Apsolutno. Početna ljutnja zbog zasranog parketa vremenom je prešla u prepričavanje anegdota, a teško koje putovanje u druge regije Hrvatske se može zamisliti bez Dživorada. Kako se i Kasandra i ja bavimo gastronomijom, kad dođemo na neko odredište i izađemo onako bucmasti iz auta, tepaju nam – stigla tri praščića! Dakle, Dživo se savršeno uklopio i teško mi je zamisliti dan bez njegovog jutarnjeg čuhanja i šljapkanja.
Dživo na prvom mjestu
Ovog ste ljeta pali po stepenicama trajekta i ozlijedili ruku. Nosili ste Dživu, ali ste ga uspjeli zaštititi od ozljeda. Kod Vas, čini se, doslovno vrijedi ona – dajem desnu ruku za Dživu?
– Bilo je instinktivno. Stepenice na Bartolu Kašiću su izlizane i uske, Dživo se ne voli nositi, i kada sam ga primio, on se trznuo i tako smo krenuli padati par metara u ponor. S lijevom rukom sam ga uhvatio u zraku i čvrsto stisnuo, desnom nekako ulovio gelender i tada se čuo prasak jer mi je puknula tetiva bicepsa. Da, dešnjak sam, zašto pitate 😊 Tako sam eto već pet mjeseci invalid, ali ide na bolje. Dživo, naravno, nije ni skužio da se nešto dogodilo. Uglavnom, mislio sam prvo na njega pa onda na sebe, toliko ga volim, seronja mali…
Dečki, pojedite si nešto!
Imate li kakvih zabavnih zgoda s Dživom?
– Jednom smo sjedili malo van kvarta na nekoj klupici, Dživo je imao neku slatku maramu, a ja nakon treninga bio u nekoj staroj trenirci. U jednom trenutku starija gospođa mi je pružila novčanicu od deset kuna i rekla – dečki, pojedite si nešto! Kakva blamaža… Nebrojeno puta je otišao drugim ljudima, za ikim tko nudi hranu ili miriše na hranu, a još nisam doživio da mi vrati štap ili lopticu. Srećom, pronađen je u Dubravi kad je imao tri mjeseca pa se ne boji previše petardi…
Volite svoje džukce
Kažete za sebe da ste „olinjali hedonist, barba u pedesetima koji voli pojest’, popit’ i nasmijavat’ ljude oko sebe“. Čime se u ove zimsko-proljetne dane bavite – putopisima, pivom, pripremom projekta RokOtok ili nečim četvrtim?
– Svime navedenim. Život freelancera je nepredvidiv pa dan i noć tražim poslove kako bih prehranio troja usta, ali srećom za sad ima dovoljno svega. Ako trebate kakvog voditelja za neku priredbu ili kolumnu koju ćete platiti novcem, a ne zagrljajem – tu sam! Kako sam oplivao sve otoke, još uvijek tražim ideju za nastavak ekološko-edukativnog projekta RokOtok, ali uskoro ćemo svi valjda biti pametniji. Volite svoje džukce i puno ih izgrlite od barba Ribe!
