Dom za zauvijek riječi su koje svi volonteri koji brinu o napuštenim i odbačenim životinjama žele što češće čuti. No, Dom za zauvijek je i dokumentarac Mirte Mataije i Gorana Zaborca u kojem govore o trima sjajnim volonterkama, Nini Rosić iz Kraljevice, Diani Primožić iz Jadranova i Aleksandri Pleši iz Rijeke, koje svoj život posvećuju spašavanju napuštenih pasa. Snažan i upečatljiv film progovara o okrutnosti ljudi, ali i o ljubavi i požrtvovnosti volonterki koje se ne mire s takvim stanjem.
Film je imao niz projekcija u Hrvatskoj, a bit će prikazan 24. kolovoza u Opatiji na Liburnia Film Festivalu pa smo o dokumentarcu, ali i o psima, popričali s Mirtom Mataijom.
Dom za zauvijek – posvećenost spašavanju životinja
Što je Vas i Gorana potaknulo na snimanje filma takve tematike – njihova ljubav, bespomoćnost životinja, okrutnost ljudi, volontiranje kao način života…
– Sve pomalo. Aleksandru smo poznavali od ranije i s njom smo već snimili jedan kratak film, „Aleksandra i pas”, tako da smo znali koliko je posvećena spašavanju životinja. Preko nje smo upoznali Dianu koja je potpuno izvan svake kategorije što se tiče pomaganja životinjama. Što god da kažem o njoj je malo da je opiše, ali za one koji je znaju, dovoljno je reći Diana. U početku nije bila oduševljena idejom da je se snima, ali na koncu je pristala, kako kaže „zbog životinja”. Mislim da njezinu priču treba vidjeti čim više ljudi.
Ne može i ne mora svatko čitav život podrediti životinjama, kao što je ona, ali svatko može napraviti nešto, pa će u konačnici to dovesti do velikih promjena. Ninu nismo poznavali od ranije, ali tijekom i nakon snimanja mogu reći da smo se sprijateljili. Povezala nas je ljubav prema životinjama, naročito prema psima.
Film o psima kao nadahnuće ljudima
Malo ljudi zna što sve rade volonteri koji se bave životinjama. Htjeli smo da se to vidi. Htjeli smo također prenijeti na film njihovu strast i ljubav koja ih pokreće i zbog koje su u stanju srušiti sve prepreke koje se nađu na putu između njih i cilja. Mislim da općenito toga nedostaje u našem suvremenom društvu.
Ljudi se bave pogrešnim stvarima i vrte u krugu nesreće i straha iz kojeg ne vide izlaz. Voljela bih da naš film barem nekome bude nadahnuće i naznaka da može drugačije organizirati svoj život. Svijet se ne mijenja prisilom, nego primjerom.
Nakon filma – u šetnju s azilskim psima
Koliko je teško snimati pse u azilima – puno ih je, vjerojatno su znatiželjni, nemirni, zaigrani, prestrašeni?
– Mi smo snimali u dva azila i u oba smo se osvjedočili da se jako dobro brinu o psima. Naročito u Crikvenici, gdje postoji grupa dobro organiziranih volonterki koje svakodnevno obilaze pse, hrane ih, čiste i šetaju. Kako živimo u blizini, i ja sam se nakon snimanja priključila toj grupi, pa kad god stignem, idem prošetati kojeg psa. Oni to jako vole.
Na snimanjima psi su bili znatiželjni i zaigrani. To najbolje zna Goran jer je baš svaki morao skočiti na njega i polizati mu objektiv.
Zapravo, iz azila je najteže otići jer znaš da ostavljaš ta divna bića u boksovima, a svakoga bi poveo kući. Tako da tu treba zadržati razum jer bi se čovjek lako pretvorio u „sakupljača” što opet za nikoga nije dobro, a najmanje za pse.
„Oduvijek je pas na lancu”
Jesu Vas pogodile priče tri volonterke iz azila, priče koje otkrivaju koliko okrutni možemo biti prema drugim bićima?
– Prije snimanja filma imali smo nekakvu predodžbu o tome kakve okrutnosti ljudi rade životinjama, ali nisam mogla niti slutiti do kojih granica to ide. Što je najgore, neki od tih ljudi uopće nisu svjesni da čine zlo, da su okrutni, već svoje postupke opravdavaju načinom života i tradicijom. Kažu: „oduvijek je tako bilo da je pas bio na lancu” i slične stari.
Najviše su nas pogodile fotografije i snimke s Banovine. Prilikom montaže, to je meni osobno bio najteži dio. Kad čovjek to vidi, tu patnju nedužnih bića – a sve je na ovom svijetu povezano, pa tako i njihova patnja ostavlja trag na životima svakoga od nas – dakle, kad to vidite, onda tek shvatite koliko je vrijedan trud volontera oko spašavanja životinja.
Možda pretjerujem, ali ponekad mi se čini da oni ne spašavaju životinje, nego čovječanstvo.
I Cher ima dom za zauvijek
I Vi i Goran imate psa, odnosno pasicu – Cher.
– Cher je mješanka tornjaka. Ima 13 godina i cijelo vrijeme je kod nas. Našli smo je kao štene i u prvi moment smo je htjeli udomiti. Dali smo joj ime Cher jer smo mislili da će je u tom slučaju morati uzeti jedna prijateljica koja je imala Sonnyja 😁, ali već drugi dan je nikome više nismo htjeli dati.
Ona nije baš lagan pas, jako je svojeglava i neposlušna, te je čak izbačena iz pseće škole. Točnije, sugerirano nam je da samo „bacamo novce” jer će ona uvijek ostati svojeglava i da ne trpi obuku.
Ako bih je morala opisati samo jednom riječju, bilo bi to: inteligentna. Kako je ona naš prvi pas, a kažu da tornjaci i nisu baš za početnike, trebalo nam je dosta da je prihvatimo takvu kakva je. Moja namjera je bila da je pretvorim u „urbanog” psa, pa sam je vodila po Rijeci. Išla je s nama na kave i to. Bila je u Dubrovniku, Kotoru, Trstu, Zagrebu…, ali sam shvatila da je ona jako nesretna i uznemirena u gradskim sredinama, pa sam odustala od svoje namjere.
To nije pas, to je Cher
Uživali smo u šetnjama šumom i planinama. Nažalost, zadnjih par mjeseci ima problema s nogama, tako da idemo samo u kraće šetnje. Da sam bila svjesna kako brzo prođe njihovo vrijeme, sigurno ne bih odbila niti jedan poziv u šetnju i nikad se ne bih naljutila na nju. Upravo to je najvažnija lekcija – iskoristiti trenutak jer život jako brzo prođe, i pseći i ljudski. I vrijeme koje imamo na raspolaganju bolje je iskoristiti da radimo dobro i da budemo sretni.
O njoj pišem knjigu „To nije pas, to je Cher!” Ako sve bude prema planu, izaći će krajem ove godine.
A prije dva mjeseca udomili smo još jednog psa kojeg smo upoznali na snimanju kao jako bolesno štene iz crikveničkog skloništa. To je Milo. Preživio je dvije teške operacije jednjaka u Austriji (statistički, šanse za preživljavanje su bile 30% – 50% za svaku), a sad je naš.
Puno ljudi prati Milu na društvenim mrežama, on je primjer svima koji sumnjaju u svoje snage i svoj uspjeh.
Dom za zauvijek – film koji pokreće na djelovanje
Film je ima premijeru u Palachu u Rijeci, ali imali ste još projekcija?
– Da, premijera mu je bila u Palachu. Nakon toga prikazan je u Delnicama, Crikvenici i Dubrovniku. Osobito mi je draga projekcija u Bakru, održana uz sudjelovanje Ženskog zbora Sklad iz Bakra jer su, nakon odgledanog filma, djevojčice iz publike odvele naše volonterke do mjesta gdje su ranije uočile mačiće u lošem stanju. Volonterke su mačiće uhvatile i zbrinule. Nama kao autorima to je bila najveća nagrada – činjenica da je film pokrenuo nekoga i potaknuo ga na djelovanje. Smatram da je to smisao našeg filmskog i mog književnog djelovanja.
Zadnje vijesti koje imamo o filmu jest da je prošao selekciju na Liburnia Film Festivalu gdje će biti prikazan u okviru programa Regional, izvan glavne konkurencije. LFF se održava krajem kolovoza, a naš film će biti prikazan trećeg dana festivala, 24. 8. u Opatiji.
Želja nam je dogovoriti projekciju u Zagrebu i u tom smislu smo pokrenuli neke razgovore, ali još nije ništa konkretno potvrđeno. Jedna od ideja jest i skratiti film na otprilike 35 minuta i prikazati ga u školama jer je rana edukacija jako važna. No, to je za sada samo ideja.
Pas najbolji prijatelj i veliki učitelj
Što Vi mislite, je li pas zaista čovjekov najvjerniji prijatelj?
– Definitivno jest. Najbolji prijatelj koji na neslućene načine može obogatiti život, a onima koji su spremni učiti, može biti i veliki učitelj.
Htjela bih još samo dodati da smo nakon svake projekcije primili puno pozitivnih komentara i čestitki, ali izdvojila bih jednu.
Nakon premijere u Rijeci dobili smo ovakvu poruku: „Nakon projekcije hodala sam po Korzu k’o cura!” To nam je napisala jedna gospođa koja ima 83 godine. Meni je to divno, da je naš film tako djelovao na nekoga.
Trailer za film može se pogledati na ovoj poveznici.
Fotografije: privatni album Mirte Mataije
