„Sama ideš na Klek? Pa dobro, jesi li ti normalna“, retorički me je pitao Kiki. „Zar nisi vidjela da su rekli da je sutra moguća kiša? I kako će Pupa na kišu?“.
„Pa ne idem sama. Idem s Pupom. A ionako ona i ja uvijek idemo same u šumu“, odgovorila sam malo cinično. Često sam cinična. Nekad i sarkastična. Pupa je pas. Kujica. Biglica.
„Uvijek? Znači ja, kao, nikad ne idem s tobom?“
„OK, skoro uvijek, mislila sam skoro uvijek. Najčešće. U većini slučajeva idemo nas dvije same. Ne drami sad tu oko jedne riječi, jako važno.“
„Tebi je uvijek jedna riječ i uvijek ja dramim“.
„Dobro, dobro, ne da mi se sad svađati…“
„Nikad ti se ne da svađati, ne podnosiš svađe, da, da, znam.“
„Idem na Klek i gotovo. Idemo. Pupa i ja.“
„A dobro, ionako se uklapaš gore, s vješticama“, umire od smijeha.
Uzdahnuo je, okrenuo mi leđa i otišao u dnevni boravak gledati ‘krimi petak’. Inače ga gledamo zajedno. U tišini koju prekidamo samo da bismo rekli na koga sumnjamo, tko je ovog petka ubojica.
Laknulo mi je. Stvarno. Ono, baš laknulo. Najviše volim u šumu sama, na planinu sama. Uzmem Pupu i nas dvije lijepo idemo. Tišina, ona njuška, ja… ja… Ne znam zapravo. Ja jednostavno hodam. Samo koračam. Gledam nju, gledam svijet oko sebe i što dublje ulazimo u šumu, to se ja više i bolje isključujem. Nekako u kasnim godinama, zrelim pristojno rečeno, otkrila sam da volim prirodu, volim te šetnje u okruženju zelene. Ili smeđe ili bijele, ovisi koje je godišnje doba. Samo nekako utonem, uplešem, uronim u te šume, stopim se s tim planinama i kao da sam oduvijek njima i pripadala ili kao da sam se konačno vratila ondje gdje mi je uvijek i bilo mjesto.
Klek ili Kamačnik
Zašto ideš sama, zar te nije strah, a što ako dođe medvjed, a što ako dođe vuk, a što ako te netko napadne, a što ako… Umore me sva ta ‘a što ako’. Ne znam, vidjet ću što će biti ako se nešto od toga desi. A što ako me pogodi auto dok prelazim pješački u gradu, kod Kazališta, dok idem na posao, a što ako me na Korzu napadne neki pijanac jer je ljut na cijeli svijet, a što ako… Nema, dakle, tome kraja. I svugdje funkcionira taj ‘a što ako’ na jednak način.
I tako tog ‘krimi petka’ u našoj plavoj kući usred Gorskog kotara, okruženoj velikom masivnom tamnom ogradom jer ja ne želim da mi netko bulji u kuću, on leži pred televizorom, a ja spremam ruksak sebi i Pupi. Kolačiće za nju, dvije banane za mene i oni energetski prutići, prostirka na kojoj ćemo se odmarati, pripremim nam i boce, ujutro ću ih napuniti vodom i napraviti si sendvič, rezervni povodac i rezervna ogrlica. Stavit ću joj onu s lubanjama, obožavam lubanje, pripremim i one prutiće iz Lidla koje voli. Izvadim trenirku, majicu kratkih i dugih rukava iz ormara i na vrh toga na fotelji složim i jaknu. Hm, uzet ću i tubu za vrat i kapu, neka se nađe.
„Kapu ćeš uzeti? Majko mila pa prvi osmi je, Lucija, a ne prvi jedanaesti. Bolje uzmi kišobran, kažem ti da zovu kišu“, dobaci mi Kiki s kauča.
„A šta ćeš ti raditi?“, pitam. „I što ćeš za ručak?“
„Ma daj, ne brini. Otići ću do Kamačnika na ručak, možda se nađem s Tonetom, da vidim hoće li imati krumpira i zna li od koga bismo mogli kupiti med“, zadovoljan je on slobodnom subotom.
Oboje smo pogodili tko je ubojica. Možda je vrijeme da prestanemo gledati sve te silne kriminalističke serije, pomislila sam prije nego li sam utonula u san, ugrijana njegovim tijelom kraj svojega i umirena njegovim dubokim disanjem.
Pupa, krećemo…
U devet smo Pupa i ja već u autu, vozim polako prema Ogulinu, neću putem kroz šumu, nije vruće, nema nikoga na cesti pa uživamo u vožnji. Pupa je sretna, njoj je najvažnije da se negdje ide. A ako se i ne ide, da leži s Kikijem i sa mnom na krevetu ili kauču, samo da je blizu nas. Razmazila si je, uvijek mi on prigovara, i istina je, jesam, ali nije me briga. Nemamo djecu pa ću razmaziti psa, koga briga, neka uživa, svašta je u životu propatila. I tako ona lijepo spava s nama u krevetu.
Parkiram, kao i uvijek u Bjelskom, uz samu cestu, nađem mjesto na nekoj livadi ispod stabala, u hladu. Samo naš auto, prve smo, drugima se očito ne žuri u planine. Vrijeme je lijepo, ali planina je to, a i Kiki ima pravo, prognoza nije naročita. Onaj dosadni pas iz kuće preko puta koje se parkiramo i danas laje luđački, kao da će se svakog časa otkinuti s lanca. A brižno blago, i ja bih tako lajala da me netko drži na lancu. Neki su ljudi zaostali u vremenu. Možda ih i prijavim kad se spustimo s Kleka.
I tako krenemo, najprije gotovo trkom jer se Pupa boji tog psa pa, kad malo odmaknemo, uspori ona, usporim ja, ali i dalje je držim na povodcu, šuma je to, ima životinja, ne želim šokantne susrete s nekom divljom životinjom. A ona je zaigrana, znatiželjna, prijateljski nastrojena, ta bi valjda i medvjeda zvala na igru. Vlaga isparava iz zemlje, uz samo tlo je maglica, zapravo divan prizor, ali ta vlaga mi smeta, davi me kašalj, uzimam Ventolin, k vragu i ta vlaga. Zvukove proizvodimo samo nas dvije, više ja, nego ona, čak se i ptičice rijetko kad čuju i vrlo brzo mi misli odlutaju u neko ništavilo, samo hodam ispunjena srećom i ne mislim ni na što. Korak po korak.
Pupa u carstvu vještica
A onda ta tabela – Dobrodošli u carstvo klečkih vještica! Pa čekaj, od kad je to tu, ne sjećam se da sam je ikad vidjela. Mislim, svi znamo za vještice i diva, ali ova oznaka mi nije poznata. A zapravo baš cool, dobar turistički potez. Ovaj prvi dio je baš lagana šetnja, Pupa veselo hoda ispred mene, rep udara lijevo-desno, uzbuđena je, žuri joj se na našu omiljenu planinu. Bile smo do planinarskog doma već nekoliko puta. Pet, čini mi se. Onda se gore kod doma odmorimo i krenemo na onaj zadnji najzahtjevniji dio. Istina, svaki je put s nama išao i Kiki pa je Pupu onaj dio sa sajlama jednostavno prenio. No, o tome ću razmišljati kad stignemo do tamo.
A vidi sad ovo – metla? Čekaj, stvarno je to metla, a izrađena je kao strelica koja pokazuje put planinarima. Pa fakat dobra fora. I pokazuje u dobrom pravcu. Možda imaju novog direktora turističke zajednice u Ogulinu? Ili direktoricu, zašto sam uopće prvo pomislila da to mora biti muškarac, zatupilo me ovo naše društvo. Totalni patrijarhat. To je kao ta Kikijeva tvrdnja da ne mogu sama ići planinariti. Jer sam žena, to je jedini razlog. Odmah mi to digne živac. Valjda bih doma trebala sjediti i čekati dok on ne poželi ići sa mnom. Pa onda onaj Martin na poslu. Naravno da najbolje projekte uvijek dobije on. Mogu ja imati tristo ideja i sto genijalnih prijedloga, ali Martin je taj koji kupi vrhnje. Stakleni strop? Ma jebo ih…
Znaju li se psi smijati?
Smiri se, duboko diši, Kiki je zapravo divan muškarac i imam sreće i s poslom, u šumi sam, u prirodi, idem na omiljeni Klek, dan je divan, život je divan, Pupa je vesela… OK, smirila sam se, koga briga za tupavog Martina. Opet gledam tu prirodu oko sebe, mislim kako imam sreće što sam još uvijek dovoljno rano shvatila koje blagodati nam nudi priroda, što još uvijek imam dovoljno puno vremena ispred sebe da u njoj uživam. Naravno, ako sve bude u redu sa zdravljem. U tim nekim godinama shvatiš da je zdravlje najvažnije i… Čekaj, šta je sad ovo, je l’ ovo mene netko zajebava?! Pentagram. U stablu urezan. Otkud sad to?! Ma daj, pa zar nije pentagram simbol paganizma, tako nečeg… I oko ovoga je krug, kako se ono to zove, pento, penti, pentaklo. Čini mi se pentaklo. Ne, ne, pentakla, tako je, pentakla.
Pa ono, turizam na Kleku. Ili neki mulci, tko će ga znati. Ali sad me muči to što se ne mogu sjetiti što pentakla znači. Najradije bih stala i zaguglala. Uvijek te moje prisilne radnje. Kao kad gledamo film i vidim nekog glumca ili glumicu pa se ne mogu sjetiti gdje je još glumio i onda guglam brzo jer me to stvarno zaista tada u tom trenutku muči najviše na svijetu. I onda nađem, čitam na glas pa sam sretna i nastavim gledati film, ali Kiki mi ne zna prepričati što se u međuvremenu dogodilo. Ma daj, gledam samo da mi se mozak odmori, baš ja to pamtim, tako mi nekako uvijek odgovori. Nikad se, naravno, ne sjetim guglati dok traju reklame.
Prelazimo onaj dio s grotama, kamenje mi se skliže pod nogama, Pupa je lagana, samo skakuće s grote na grotu, svako toliko se okrene da vidi gdje sam, pustila sam je tu da trčkara, tako je lakše i njoj i meni. I nekako kao da mi se smije. Ljudi se čude kad kažem da se Pupa smije, ali ona se zaista smije, znam to, sigurna sam. Uostalom, ja je poznajem, a oni ne.
Još nema sunca, u dubokoj smo šumi, pluća mi se pune slobodom, preplavi me neka sreća, zahvalnost što živim ovaj trenutak, no onda se poskliznem i skoro padnem, ali uspijem se dohvatiti na ruke. Sve je dobro završilo, malo ogrebani dlanovi, ali dobro je. No, no, moram ipak biti malo pažljivija, ne mogu se po ovom terenu baš totalno isključiti. Gledam stabla oko nas, tamna debla, grane se izvijaju tako visoko da se moram kriviti kako bih im vrh vidjela, a nebo je plavo, ona ljetna svijetla plava boja, intenzivna i privlačna, s pokojim oblakom, a okvir stvoren od krošnje.
Lutka i slama
Prene me lavež, Pupa stoji kraj nekog debla i laje. Ej, malena, što je bilo, tko te je naljutio, vjeverica? Priđem joj i pripremim povodac da je vežem ako je neka životinja u pitanju, a kad tamo – lutka. Baš dječja lutka uglavljena u rupu debla s razjapljenim očima bulji netremice u nas dvije. Haljinica na njoj, dokoljenice, kečke, i kraj nje u deblu nekakav križ, propeler, nemam pojma šta bi to bilo. Slama, tako mi se čini, kao da je netko to napravio od slame.
Sad više nisam uvjerena da iza svega toga stoji turistička zajednica. Mislim, tko bi normalan baš lutku stavio na taj panj. I tu slamu. Neki planinari očito imaju totalno bizaran i morbidan smisao za humor. Krenemo dalje, okrenem se i učini mi se da Pupu i mene ta lutka prati pogledom pa me prođe jeza i osjetim da sam se naježila, odvratan osjećaj. K vragu, pa subota je, zar baš ni jednog jedinog planinara nema sad kad ga trebam. Ajmo Pupa, same ti i ja, nikad nas nije strah, ajmo dalje, još malo pa onaj divan pogled lijevo od staze.
Sad već sunce grije, oni oblaci su i dalje tu, nekako je sparno pa stanemo na jednom zgodnom mjestu. Pupi dajem njezine kolačiće, pojedem bananu, sendvič ću kad stignemo do doma. Pijemo vode, govorim joj kako je lijepa i dobra i da mi je najljepše s njom i da je super, a ona me samo gleda, približi mi se i nasloni mi glavu na bedro. Znam da me razumije. Baš je dobro da sam uzela ovaj njezin prekrivač. Malo je ruksak teži, ali vrijedilo je. Mazimo se tako, a oni oblaci iznad nas se gomilaju. Ispružim se kraj nje i zadrijemam malo, odmor za nju i mene, mislim dok zatvaram oči.
Pupa i znakovi s Kleka
Probudi me Pupa koja mi njuška lice, i vidim da je vrijeme proletjelo, pa što mi je bilo, za boga miloga. Brzinski se spremim pa krenemo, dalje nas put vodi kroz šumu. Tu sam oprezna, uvijek me malo strah zmija. One su kao i ljudi, zaskoče te kad se najmanje nadaš, mene uvijek iznenade. I zmije i ljudske zmije. Naivna si i predobra, previše vjeruješ ljudima, uvijek mi Kiki govori. I istina je, znam, ali šta ću, ne želim se mijenjati zbog drugih ljudi. Ili sam prestara da bih se sad mijenjala. A možda jednostavno ne znam kako se mijenjati.
Divno mi je Pupu gledati kako trči po ovoj stazi gore dolje, gore dolje, koje je to veselje. Mislim da imamo još desetak minuta do doma. Opalim par fotografija, napravim i selfie pa ga pošaljem Kikiju, a on odgovori bravo cure i šalje mi selfie s Kamačnika, a s njim su i Tanja i Davor, očito ih je zvao pa su dojurili malo se rashladiti nakon onog riječkog pakla. Drago mi je zbog njih, baš ih volimo.
Pupa odjednom pojuri i opet počne lajati, ja je zovem, trčim za njom i derem se iz petnih žila nadajući se da nije lisica, a onda stanem. Stanem i zašutim. Mačka, crna mačka trči ispred Pupe, a onda skrene sa staze i nestane u gustišu. Pupa isto stane i gleda me, ni njoj nije jasno od kud tu mačka. Crna. Uklapaš se gore, s vješticama, zvoni mi u glavi Kikijev glas. Uklapaš se s vješticama. Jer što je sve to skupa, ako nisu nekakvi vještičji znakovi?! Šta smo sve do sada vidjele – pentagram, pa ona užasna lutka koja gleda za nama, e da i onaj natpis o vješticama, sad crna mačka i, joj, skoro sam zaboravila onu metlu koja kao strelica pokazuje put prema vrhu Kleka.
Gibonnijeva tinta
Stvarno imam bujnu maštu, dobro mi Kiki govori. Idemo Pupa, još malo pa smo gore. Nešto prije doma slikam s desne strane vrh, odatle se dobro vidi, ali sad je već u nekakvoj čudnoj magli, samo se nazire. Onda još malo hodamo i evo nas kod doma. Same. Dom ne radi. Čekaj, pa pisalo je da je otvoren, kucam, lupam snažno po vratima, ali nitko ne otvara. A dobro, odmorit ćemo se na klupama i ručati.
Pupa pije li ga pije, a čak i ja pijem. Rijetko pijem. Nekako nisam ni gladna. Dijelimo bananu, onda odlučim leći na stol, na njezin prekrivač, ionako nikoga nema, ona legne do mene i tek tada, kad sam se zavalila na taj planinarski stol koji miriši na pancetu, luk, rakijicu i kobasice, tipičnu planinarsku hranu, pogledam prema nebu. Sunce se gotovo i ne vidi, kao da se skriva pred svim tim tamnim oblacima koji su se nad Klekom razlili kao Gibonnijeva tinta, skriva se kao Pupa kad se ono popiškila na tepih pa se bojala i sakrila iz vrata i tek provirivala onim svojim slatkim smeđe-bijelim nosićem. Sve je oblačno, to su oni neki tamni oblaci koji ne navješćuju ništa dobro, diže se i vjetar. Tko zna koji vjetar tu puše, kako ga oni zovu. K vragu, imao je Kiki pravo, a i meteorolozi pa kud su baš danas pogodili. Već mu vidim smiješak kad se vratimo – i, što sam ti rekao?
I dok tako gledam lijevo, desno, okrećem se da vidim što više neba, tražim u magli i oblacima vrh Kleka i onda ga ugledam. Natpis, jer se vrh Kleka više ne vidi. Na vratima, tamo gdje inače piše Planinarski dom Klek, sad piše harm none. Šta je sad pak to, to mi je prva misao, druga je ima li to veze sa svim onim znakovima po putu, a treća – blesava si pa nekako je logično da takav natpis stoji u šumi. To je i poželjno da piše – ne ozlijedi nikoga, pa da, dobra ideja. Bože, baš sam glupa, šta bi drugo bilo, vjerojatno su to stavili ljudi iz Hrvatskih šuma. Ili lokalno planinarsko društvo. Stvarno sam pod stresom. Taj posao me baš počeo gaziti. A i godine, da budem baš iskrena. Možda su to zbog lovaca napisali. Ili zbog odvezanih pasa koji love životinje, možda srne, zečeve.
Družina na vrhu Kleka
Pupa, dosta izležavanja, moramo dalje, ovo se gadno natmurilo, a treba se još i vratiti do Bjelskog. I sad slijedi taj zadnji dio puta uz provaliju, kažu dvadeset minuta. Možeš misliti, dvadeset. Nikad nisam uspjela za dvadeset minuta stići gore. Barem pola sata, tako nekako nam uvijek treba. Možda i više. Pazi Pupa, joj kako je strmo. Šta sad to šušti? Tap, tap, tap… Nije valjda, a je. Kiša. Ne kiša, prolom totalni, pljušti kao ludo, ali nas ipak štiti šuma. Polako idemo uskom strmom stazom pa desni zavoj pa još strmije, penjemo se, ni Pupi se više ne žuri, sad kad sam joj navukla kabanicu više nije tako poletna. Ispod kapuljače imam kapu, iako je dobro došla, ali, da, kišobran bi bio još bolji. Da smo ostale doma bilo bi najbolje, što jest, jest.
Sajla. K vragu i sajla, skliže mi se pod rukama, malo vučem sebe, malo guram pa vučem Pupu, malo po malo, evo nas. Jedva dolazim do daha i čujem neku glazbu. Glazbu? Ma daj. Kakva sad glazba tu, skoro na vrhu brda. Ali je, frula nekakva, čini mi se, flauta, nešto takvo. Kao neka irska pjesma, tako nekako mi zvuči i neki zvukovi, ni ljudski ni životinjski, nerazumljivo mrmljanje.
Fiju, proleti nam nešto iznad glave, čučimo skrivene u žbunju, Pupa mi je u krilo skočila, kiša lijeva po nama, vjetar mi skida kapuljaču. A oko nas, desetak metara iznad, lete one. Vještice. Na metlama. Odasvud dolaze, jedva vidiš išta drugo iznad sebe, samo te duge metle, one u svojim crnim dugim kaputima koji lepršaju oko njih, neke sa šeširima, jednoj na ramenu crna mačka sjedi, tako, dok lete zrakom. Eto odakle mačka na Kleku. Druga ima dugu platinastu kosu koja vijori u zraku kao sijeno na vjetru. Slijeću na vrh Kleka, oko neke vatre, neke imaju baklje, tu je i nekoliko vrana, neke vještice imaju potpuno bijela lica, druge zelena, sjetim se onog glupog filma Maska. Oko njih trčkaraju trolovi, patuljci, što li su ta sitna bradata bića. Visoki klobuci u svim bojama, male ruke, male cipele na špic, karirane hlače, crni frakovi, a onda im onaj s bijelim šeširom pokaže rukama nešto i svi nestanu na tren pa se uskoro pojave i vješticama počnu dijeliti visoke uske zelene čaše čiji sadržaj stvara crvenkastu maglicu…
Strah
Ovo se ne događa, ovo se ne događa, ponavljam žmireći. Pupa se sakrila, uopće ne gleda niti viri, ta znatiželjka više nije nimalo znatiželjna. Sve su vještice u crnom, poneka u tamno ljubičastom kaputu. Ni jedna nema velik nos, ono kako sam ih zamišljala, izgledaju pa, recimo, normalno. Čak su i lijepe, tu i tamo koja starija. Shvatim da se i ja tresem, a ne samo Pupa, drhtim, noge mi klecaju i na kraju ne čučim, nego padnem na koljena. Kako me nisu otkrile? A što ako nas vide, čuju, osjete… Ili one ili ta njihova crna mačka. Ili vrane, čitala sam da su vrane nevjerojatno pametne.
Ali umjesto da pobjegnemo koliko me noge nose, hipnotizirana gledam ples vještica, slijeću sa svih strana, glazbu nadjačava njihov grleni smijeh, osjećam da su me uvukle nekako u tu svoju priču, u to svoje sijelo. I one i sva ta mala bića sa šarenim šeširima. Što ono kažu za Klek, vještice se sastaju kad je oluja i što ono rade, ne znam da me ubiješ u tom trenutku, što one rade. Ali vidim da odlažu metle sa strane, na onu betoniranu ravninu na vrhu Kleka, a onda plešu uz tu glazbu. A glazba je dobra, zapravo mi se jako sviđa, one se ljuljaju u ritmu, melodija ih nosi, kose im nosi vjetar, šeširi se povijaju, kiša kao da im ne smeta. Dođe mi da im se i ja pridružim, možda bih i ja zaplesala, a i Pupa sa mnom, da nismo sklupčane i prestravljene obje. Strah je ipak jači od želje za plesom, srce mi kuca kao ludo, jedino Pupino srce kuca još brže od moga, grlim je, stišćem je uz sebe, šapćem joj na uho da će sve biti u redu, da sam ja tu, da je volim, da je čuvam, da je…
A gdje je div?
Netko me uhvati za ruku, trese me, Lucija, Lucija, ej, čuješ ti mene. Panika me uhvati, otkrile su nas i znaju tko sam i poželim pobjeći s Kleka, ali noge me ne slušaju, klečim i dalje u tom blatu, mokra od kiše, oči držim zatvorene toliko snažno da me bole kapci, shvatim da Pupu stišćem prejako pa popustim stisak, ali pazim da mi ne pobjegne tako prestrašena. Ne želim pogledati tko me zove, a onda opet – Lucija, Lucija, ej, dušo, probudi se. Kiki? Učini mi se da je Kiki, ali što on radi na Kleku, kad je došao, kako, možda nas je došao spasiti, ali vještica ima toliko da nam ni on ne može pomoći, a tu negdje mora biti i div, pomislim tren prije nego li se ipak usudim otvoriti oči.
„Hej, Luce, jesi dobro, sva si znojna, treseš se. Pokrit ću te s dekom. Ja mislim da je bolje da vas dvije ne idete danas na taj Klek. Cijelu noć si imala noćne more, a Pupa se stisnula uz tebe i čuvala te. Tko zna, možda si pokupila koronu, znaš da je opet sve više zaraženih“.
