Nena je jedna od tih nekih riječkih ljudi koje volimo vidjeti ili pratiti (na društvenim mrežama, ne dok šeću gradom). Naime, od kad sam stigla u Rijeku, ima tome sad već četiri godine, upoznala sam neke sjajne ljude. Tu je naša Sandra (i Darko) koju S uvijek zove kad joj treba nešto vezano uz hrtove, a ja je volim jer ima Silva, Lionu i Pin, iako oni nisu baš ludi za mnom, da budem iskrena. Pa onda Alida i Alessia, i njihovi samozatajni dečki. One imaju onu malu Joy, ta je kao neki veseli skakavac, kad smo se srele prvi put, Alessia je tati rekla – vidi, tata, ova pasica je ista Joy. Valjda je mislila reći – vidi, tata, Joy je ista ova pasica?! Ali, dobro, Alessia me voli, a i ja nju.
Pa su tu Sanja (da, i ona se zove Sanja) i njezina Lamica. Zove se Lama, naravno, ali S je uporno zove Lamica jer kaže da je jako nježna i pravi zen-pas. Za razliku od mene. Mene S zove balerina i ludica moja mala, recimo, a zove me i cvilidreta, ali o tom potom. Tu je i Dominikov tata, on uvijek šeće s Bellom, a Bella se uvijek kupa u Rječini i skupi putem od šume do kuće više drva za ogrjev nego cijela hrvatska drvna industrija. Ima njih još, tih ljudi, ali shvatili ste da čitam tekstove naše savjetnice za ponašanje Gorane Abramović i da sam ih primijenila u radu sa S.
Nena i njezini vizuali
To s tolikim ljudima je dosta čudno jer je S klasični primjerak knjiškog moljca, a uz to ona kaže da je sve više luđaka oko nas (oprostite ako ste se slučajno našli u opisu) pa mislim da se to s njezinom uspješnom socijalizacijom dogodilo zbog mene. Još je nisam naučila naredbu sjedni, ali zato dobro reagira na naredbu kolačić (nakon što pojedem večeru, stanem pred nju, gledam je ravno u oči i povremeno nježno cvilim i sad skoro svaki put shvati da mi mora donijeti jednu poslasticu, kao desert), a i dođi je prilično uspješno savladala (kad smo vani, ukopam se jer me vodi na neko bezvezno mjesto, okrenem se prema pravcu u kojem želim ići i tako stojim i stojim i stojim i onda ona shvati što želim).
Uglavnom, ima ta jedna Nena Pavelić, kao što sam rekla. To je nekako naša Nena. Nije naša, ona je Lovrina mama i penjačica i marketingašica i žena, kraljica i tko zna što još. Ali i ilustratorica i dizajnerica koja divno crta, za razliku od S. S jedva kućicu zna nacrtati, ona je od onih koji su imali sve petice, osim iz likovnog i glazbenog 😊 U tim svojim vizualima Nena progovara o nekim važnim temama pa i o nekim tabuima, a o takvim je stvarima najbolje progovoriti tako da ne kažeš ništa, jer ljudima ionako puno toga moraš crtati, da bi razumjeli. Nena je baš nedavno izdala slikovnicu pa joj usput čestitam u svoje ime i u ime S.
Nena i crtež
Ali zašto sam se raspričala o Neni? Zato jer je onda ta Nena jednog dana jednostavno objavila crtež na kojem sam – ja! Kako spavam na kauču. Kao da je to jedino što radim? Onih par sati koliko sam budna, uspijem ja puno toga napraviti…
Pafff! Ostale smo i S i ja iznenađene tim crtežom. Mislim, S je svjesna da sam ja najdivnije biće na planetu, unatoč tome što se znam nekad (sve rjeđe) i naljutiti na nju, ali da me i drugi ljudi tako snažno doživljavaju, to ipak nije znala. Ona, ja sam, naravno, to znala. Pa tko mene ne bi volio???
„Svaki put kad pročitam Sanjinu priču o Gali, izmiješaju mi se i tuga i sreća i ulovim se kako razmišljam o Gali i psima poput nje jako dugo vremena… Galu sam nacrtala skroz spontano, bila mi je dugo u glavi i jednostavno sam ju morala ovako ovjekovječiti 🙂“, napisala je Nena kad je objavila MENE.
Za sve odbačene…
Uglavnom, ta ilustracija koju je Nena napravila pokazuje da ljudi shvaćaju i doživljavaju hrtovske patnje. Vide koliko smo potlačeni u nekim zemljama i koliko je to nevjerojatno u 21. stoljeću. Ta ilustracija pokazuje i da mnogi ljudi shvaćaju da smo mi psi bića baš kao i vi i to što imamo četiri noge i rep, ne znači da nemamo srce baš kao i vi. I da ne zaslužujemo sreću. Baš kao i vi.
I zato pogledajte dobro tu ilustraciju koju je napravila Nena. Ne zato što sam na njoj ja, premda je i to izvrstan razlog. Nego zato što ona progovara o svim ostavljenim životinjama ili bolesnima, o svim njuškama koje pate, koje nemaju svoj dom, koje su hladnokrvno odbačene, neke čak i okrutno mučene. I sjetite se da se sve to isto može dogoditi i vama – iako imate samo dvije noge i niti jedan rep!
Ilustracije: Nena Pavelić
