Selma Sarajlić Kanazir Zadranka je, pjesnikinja, urednica, potpisuje i tekstove za Ivaninu kuću bajke članica je G-rupe, neformalne pjesničke (anti)organizacije pod vodstvom mentora Branka Čegeca, objavila je zbirku poezije Da je ljeto trajalo duže, mentorica je Pjesničke družbe koja u sebi okuplja studente Sveučilišta u Zadru, voditeljica književnog programa Poezija nevidljivih… No, ipak, ništa od toga nije tema ovog intervjua. Tema je jedna divna i dobra crna – Fanđa!
Fanđa astistentica
– Fanđa je moja mlađa kći, redovito kažem, jeste da je dlakavija, ali je i poslušnija od starije sestre. U horoskopu je ovan, što znači da je poprilično tvrdoglava. Ali nije jedina takva u obitelji, pa nam nikad nije dosadno. Osim toga, Fanđa je i moja asistentica. Znam da vuče na nepotizam, međutim doista je vrijedna, tako da niti jedan tekst ne može izaći, a da ga ona nije višestruko chekirala i blagoslovila.
Kako ste se vas dvije našle?
– Fanđu je zapravo u moj život, hajmo reći doveo, jedan drugi pas, Edi, koji nažalost više nije među nama. Kako je Erin, moja kći, kad je bila mlađa, živjela što kod svog tate, što kod mene, tako je i s tatinom novom ženom došao i Edi u njezin život. Bio je miš mali jako istraumatiziran, držao se samo Mare, pa je Erin došla jedan dan i rekla, hoću psa, ali da bude samo moj! Naravno, kako to biva, Erin je odrasla, a Fanđa je postala „samo moja“. Toliko da sam kćeri kad je krenula u svoj odrasli život rekla: uzmi što hoćeš, jedino iz kuće ne idu Fanđa i knjige, možeš posuđivati!
Beskrajno se mazimo, mi smo mazna obitelj
Kakav je vaš suživot, je li Fanđa ta koja vodi glavnu riječ?
– Naravno, ne bi bilo normalno da je obrnuto. Dovoljno je da ujutro samo podigne uho i ja sam već u trenirci, jednom rukom joj sipam hranu u zdjelicu, drugom brže bolje navlačim tenisice. I onda krećemo u šetnju na onu stranu koju ona izabere, obavezno se vraćamo drugim putem, nema šanse da bude isti onaj kojim smo krenuli od kuće. I kad smo napokon na par metara od ulaznih vrata, cura lijepo legne, da još malo poprati što se po kvartu događa. Odavno sam odustala od rečenice, ajmo ljubavi, pa našetale smo se! Danas samo sjednem kraj nje dok ona ne završi sa skeniranjem svega što je zanima.
Što Fanđa voli, a što ne voli, čime Vas izluđuje, kako Vas nasmijava, čini sretnom?
– Fanđa voli sve, voli druge pse, voli ljude, ako na nekoga zalaje, možeš biti 100% siguran da je sumnjiva ličnost. Obožava svoju obitelj, obožava duge šetnje, ako nismo odvalile 10 km, to je tuga prevelika. Voli oteti moju stranu kreveta, onda ima onaj šeretski osmijeh na licu. Beskrajno se voli maziti, i to nam je veliki gušt budući smo mazna obitelj. Voli da joj čitam, da pričam s njom o svemu, a rastopi se kad joj tepam. Nasmijava me sa svime, samo kad je pogledam, već mi izmami smajl. A tek kad krene „pričati“, to je hit, to su razgovori puni smijeha, mora odgovoriti na svaku moju rečenicu. Što ne voli?, hmmm… ne voli kad je netko od nas tužan, onda i ona bude beskrajno tužna. A kako je ne volimo vidjeti tužnu, onda se brzo povratimo u sretno stanje. Izluđivanje, što je to?
U zadnjoj zbirci poezije dobila cijeli ciklus „Pas“
Vi ste pjesnikinja, može li pas biti inspiracija, jeste li joj posvetili koji stih?
– Da stih!, dobila je u zadnjoj zbirci poezije cijeli ciklus naziva „Pas“. Danas živimo u vremenu takozvane stvarnosne poezije, pa bi bilo doista čudno da nije upisana u moje pjesme. Jedino što se ona, za razliku od svoje starije sestre, ne buni kad je uvalim u stihove već je sva ponosna.
Radite zanimljiv projekt Poezija nevidljivih. Tko su ti nevidljivi, o čemu je riječ?
– Poezija nevidljivih je zapravo došla kao prirodni nastavak ovogodišnje Noći knjige, kad mi je bila želja predstaviti stihove studentica i studenata Sveučilišta u Zadru. Već su mi oni dali ideju o Nevidljivima, budući da nisam znala ima li među njima onih koji stihuju i koliko ih je koji se bave pisanjem. Tada mi je kolega, pjesnik Vladimir Tomaš savjetovao da napišem jedan poziv za sudjelovanje na manifestaciji. Malo je falilo da ga ne zakucam na vrata faksa, koliko sam bila sretna da nakon predugih 20 godina ponovno predstavljamo studentsku poeziju koja je sve te godine bila zapostavljena. Budući da je odaziv bio sjajan i kako su mladi pokazali da pišu odličnu poeziju, ponukalo me to na novi projekt. Poezija je, nažalost, nevidljivija od proze, često mi se i samoj događalo da mi kolegice i kolege kažu, zašto pišeš tu poeziju koju nitko ne čita, pređi na prozu – očito je bilo suđeno da pokrenem Poeziju nevidljivih kojom ćemo pokazati i kojom jesmo pokazali da ipak ima onih kojima je poezija draga i važna.
Fanđa i Juan Manuel Fangio
Zbirku pjesama Da je ljeto trajalo duže izdali ste prije dvije godine. Pripremate li nešto novo?
– Prvo čime se tješim jeste da je zbirka izašla pred kraj 2020., pa računam da nisu prošle još cijele dvije godine. Ulovila nas je i ova nesretna pandemija, tako da nije bilo ni promocije, to nas još čeka. Drugo čime se tješim jeste da je bend Steely Dan imao pauzu od cca 20. godina između dva albuma, a onda su dobili Grammy. Kad se ne tješim, onda radim na tome da pjesnički ciklus „Pas“ pretvorim u jednu omanju zbirku i to u suradnji s azilima, udrugama. Fanđa je u naš život došla iz zadarskog azila i uljepšala ga do neviđenih razmjera, tako da mi je taj projekt jako bitan i evo sam baš ovih dana prelomila da mi je od svih drugih tekstova upravo on na prvom mjestu.
Zašto pas?
– Imali smo puža Slavka, pauka Đuru, macu Rutvicu i njezine sinove Miku, Kimija i Chilija, morao je na red doći i pas. I evo za kraj, jer mnogi pitaju zašto Fanđa. Kako smo obožavatelji F1, a ona je živo srebro, tako nije bilo druge nego da od Fani (što joj je krsno ime) po putu, po stazi, dobije nadimak prema jednom od najboljih vozača formule jedan. Juan Manuel Fangio, El Chueco, što bi bilo „krivonogi“. Fanđa je za razliku od njega tankonoga, ali gotovo jednako brza.
Fotografije: Privatni album Selme Sarajlić Kanazir
