„Kada sam prije četiri i pol godine uzela Repsa, nisam imala pojma kakva me sudbina čeka. Mislila sam da znam nešto o psima jer sam imala pse prije njega, ali sam brzo shvatila da nemam pojma“. Tako svoju priču počinje Mirna Bačun o kojoj smo nedavno pisali zbog njezine aplikacije Pet Friendly Croatia. Ipak, ovog je puta glavni lik njezin Repsi. Dodajmo da je Pet Friendly Croatia prva hrvatska pet friendly aplikacija s najvećom bazom pet friendly mjesta u Hrvatskoj.
Pa da čujemo, kakav je Repsi:
„You name it. Teški emotivac. Nevjerojatno pametan i odan. Ušao je takav u moj život i okrenuo ga naglavačke…“
Sad nas je Mirna već zaintrigirala. Pa kako onda izlazi na kraj s njim? I je li Repsi još s njom ili ga je vratila azilu kao što mnogi čine kod prve poteškoće?
Repsi – pas oko kojeg ima posla
„Prošli smo razne školice, ali ništa nije pomagalo. On je bio označen kao agresivan pas, a ja nesposobna vlasnica koja ima pseto koje ne zna naučiti ponašanju ili kontrolirati.
Bilo je JAKO teško. Žrtvovala sam puno radi njega. Preselila sam se na Jarun da imamo puno zelenila, kupila stan da ima veliku terasu, prekinula odnose s ljudima koji ga nisu mogli prihvatiti.
Nije mi padalo na pamet odustati od njega.
Svi su imali pametne savjete koji se nisu baš mogli primijeniti na njega. On je tak’… malo svoj. I nakon nekog vremena, odlučila sam ići prema vlastitom feelingu i izgraditi život za nas dvoje, da oboje budemo okej. Nije idealno, ali funkcionira. It’s good enough for the two of us.
Ništa mu ne fali, ali oko njega ima puno posla
S pubertetom stigla i reaktivnost
Repsiku sam uzela kad je imao 3 i pol mjeseca. S tadašnjom curom sam odlučila uzeti psa, a našle smo ga preko Interneta, sjećam se i dan danas njegove fotke s teniskom lopticom u ustima Početak je bio kao i svi počeci, bio je blentav psić, ali s nekih 10 mjeseci, kad je polako ušao u pubertet, njegovo se ponašanje počelo mijenjati. Inače, imala sam cijeli život pudle, koje isto obožavam, a Repsika je lovački pas. I tu kreće naša priča.
U početku nije bilo problema s Repsikom i nije pokazivao nikakvu reaktivnost. Tek se s nekih desetak mjeseci sve počelo mijenjati. Postao je plašljiv i nepovjerljiv prema drugim psima, a ubrzo i jako jako reaktivan. Sjećam se koliko je teško bilo imati psa koji skače, trga se s lajne, reagira i pokušava gristi apsolutno sve oko sebe i vrlo često sam se znala vratiti plačući doma.
Jednostavno nisam imala rješenje niti sam znala puno o reaktivnosti pasa. Išla sam s njim u školice, pa čak i na policijski trening, ali iskreno – od toga mu je bilo samo gore. Užasno je pametan, pa bi sve naučio „u roku keks“, ali je i dalje ostajao ekstremno reaktivan. Doslovno sam morala početi tražiti mjesta po i oko Zagreba gdje nema gotovo nikog, što je bio izazov. Osim što je reaktivan, on je lovački, radni pas s izrazitim plijenskim nagonom. Kada vidi nešto za što on misli da je plijen, doslovno mu se mozak okrene za 180 stupnjeva. Bilo je jako jako teško, a potres i korona i sva psihoza oko toga definitivno nisu pomogli.
Vrijeme, strpljenje i druga energija
Ne bih rekla da se dogodio klik preko noći. Mislim da svi koji imaju reaktivce znaju da je to dug put građenja povjerenja, razumijevanja psa i ne odustajanja od njega. S njima jednostavno treba vremena i strpljenja.
Nama se dogodilo nekoliko stvari koje su utjecale na to da je on danas relativno OK pas. Iako nikada ne zaboravljam da je Repsi bio i uvijek će biti – reaktivac. I koliko god je OK, neću ga stavljati u situacije za koje znam da će ga trigerirati i koje neće moći hendlati. Kako obično kažem – I will not set him to fail.
Ono što se meni dogodio bila je kombinacija događaja. Nakon što su mi iskočila dva diska u leđima 2021., tata je preuzeo šetnje Repsike tri puta dnevno sigurno 3 do 4 mjeseca. On ima potpuno drugačiju energiju. I, na neki način, nije bio uvjetovan tom Repsovom reaktivnošću kao što sam ja bila pa se tu otvorio nekakav novi pristup šetnjama.
Reps obožava mog tatu, i tako je, malo po malo, i Repsi mogao osjetiti nekakvu drugu energiju u šetnji. Sada kada gledam, zaista mislim da je činjenica da sam se ja morala odmaknuti od šetnji s njim – njemu zapravo jako pomogla.
Odnos povjerenja i zajedništva
Druga stvar je da sam donijela neke odluke u životu i maknula se iz situacija koje su mi stvarale užasan stres. Odlučila sam se maknuti od svog posla i odnosa koji su me stresirali. To je omogućilo da si Repsika i ja stvorimo novu bazu s novom energijom. Samim time, imala sam više vremena da ga posvetim njemu. Počela sam malo proučavati o lovačkim pasminama, raditi na tome da uposlim njegov pametni mozak. Vodim ga na mjesta gdje je OK da izbaci svoj jaki lovački instinkt.
Kako sam se mijenjala ja, tako se mijenjao i on. Kako sam ja bila bolje, bio je i on.
Još jedna stvar koja je pomogla bila je činjenica da je polako počeo izlaziti iz puberteta, pa su ga počele zanimati i druge stvari, tipa ženke. Dok prije nije mogao proći 5 metara od bilo kojeg psa, da ne dobije „živčani slom“, malo po malo smo naučili što su “curice”, a što “dečki” i kako se ponašamo ili ne ponašamo kad smo u njihovoj blizini.
Zadnja stvar koja je pomogla je to da sam sam počela komunicirati s njim kao s čovjekom. On sve kuži. Umjesto naredbi, počela sam pričati s njim. Znači, dogodila se hrpa nekih stvari koje su nas malo po malo usmjeravale da izgradimo odnos povjerenja i teamwork.
Repsi je reaktivan i to treba poštovati i prihvatiti
I dan danas se sjećam kada nisam mogla zamisliti da će stvari biti bolje. Jednostavno je bilo tako loše i teško, da mi se cijeli život vrtio oko toga hoće li on pokušati nekog ugristi ili ne. Stalno sam bila u „fight or flight“ odnosu s njim.
Ali isto tako sam naučila da većina vlasnika nije baš OK, svjesni svojih pasa ili ih imaju pod kontrolom. Živim na Jarunu, gdje ima trilijun pasa, ali gotovo isto toliko neodgovornih vlasnika. Kada sam počela shvaćati da su njegove reakcije isto tako reakcije na zaletavanje drugih pasa u njegov prostor, i da je puno toga zapravo prelaženje njegovih granica – i ja sam se počela više zauzimati za njega.
Dakle, 4 i pol godina kasnije Repsika i ja imamo “skladan” život, koliko ga možeš imati s nekih reaktivcem. Nikad ne zaboravljam na njegove granice. Povjerenje između vlasnika i psa je krucijalno da pas počne funkcionirati bolje i u uvjetima koji možda nisu idealni. Jedna stvar koju nikada ne treba zaboraviti jest – on je i uvijek će biti reaktivan. I to treba razumjeti, poštovati i najbitnije – prihvatiti. Mi nikada nećemo moći otići u pseći park ili među veliku grupu pasa. On to ne zna procesuirati. Nikada neću imati “normalnog” psa.
Ali s druge strane, izgradili smo odnose s drugima dovoljno da sad ima i frendiće na kvartu (čak i nekoliko muških), i curice koje voli i za njega – zapravo skroz OK socijalni život. I meni najdraže od svega – otkrili smo puno lijepih mjesta u prirodi u kojima uživamo samo nas dvoje.
Repsi i Mirna – najsretniji zajedno
On je prasac najveći. Znači, OBOŽAVA se kupati. Skače sa stijena u vodu kao manijak i može plivati zauvijek. Repsi obožava istjerivati prepelice, kopati miševe i krtice, tražiti plijen po nasipu. Dakle, gospodin obožava loviti.
Ako vidi zeca ili srnu, potpuno se izbezumi. „Nemreš“ taj lovački nagon iz njega
Ali isto tako voli spavati, ganjati mačke, čuvati kuću na terasi i jesti. Obožava klopu, ali moram paziti kaj jede.
Zadnje, obožava njuškati. To isto može trajati zauvijek. Voli putovati sa mnom i uvijek je spreman raditi sra* i ići u avanturu. Njemu je zapravo najbitnije da bude sa mnom. Onda je najsretniji. Kao i ja
Foto credit: Jasmina Cviljak, Pasografija.com
Pročitajte i: Psi i mačke – ljubav ili rat
