Mindfulness je usredotočenost na ovaj sadašnji trenutak. Ali, u svijetu stalnih notifikacija i brzog sadržaja, zaboravimo kako to izgleda u praksi. I koliko je važno.
„Nisam ovisan/ovisna o mobitelu/laptopu. Samo sam htio/htjela pogledati koliko je sati… Pa usput provjeriti notifikacije na Facebooku. I Instagramu, TikToku pa i mail… Pa mi je “slučajno” iskočio urnebesan video haskija koji jede lubenicu ili gledam kako izgleda dnevna rutina jazavčara iz Oklahome. I, eto, 45 minuta kasnije još uvijek buljim u mobitel, scrollajući bespućima Interneta bez stvarnog cilja.“
Zvuči poznato?
Priznajte iskreno – koliko vam se puta tako nešto dogodilo? Mnogima je to bio standardni ritual. Dok jednog dana ne reagira pas…
Šapica na ruku. Ili pogled. Ili tihi uzdah stvorenja koje već dugo čeka. Ne na red za pažnju, nego na trenutak stvarnog prisustva.
Mindfulness po psećim pravilima počinje šapicom na ruci
Psi nas ne prekoravaju. Ne pričaju. Ne komentiraju. Ali znaju. Osjete kad smo „tu“, ali zapravo nismo. Kada tijelo sjedi kraj njih, ali misli nam lutaju kroz tuđe storije, videe, statuse. A sve što oni žele jesmo – mi. Naši pogledi, naš glas, naša prisutnost. Bez filtera i zvučnih obavijesti. Bez notifikacija.
Jer pas ne zna što je FoMO (strah od propuštanja socijalnih događaja, iskustava ili prilika). Njemu ne nedostaje najnoviji reel, story ili update iz WhatsApp grupe. Njemu nedostajemo mi.
I tu se dogodi nešto čudesno. Pas nas, bez riječi, nauči kako se živi sada. Ne „kasnije“, ne “samo da još ovo pogledam”, ne “kad završim s mailovima”… Nego sada. U šetnji, kad miriše cvijeće. Na kauču, dok mu mazimo trbuh. U tišini, dok leži pokraj nas i diše u istom ritmu.
Doomscrollanje ili šetnja – je li to uopće dilema?
Mobiteli nas spajaju sa svijetom, ali psi nas spajaju s trenutkom. I svaki put kad odložimo ekran i pogledamo svog psa u oči, vraćamo se tamo gdje trebamo biti.
U stvarni život. Gdje ništa nije na “mute”, gdje se mirisi ne mogu objaviti i gdje ljubav dolazi u obliku repa koji maše.
Prva intervencija: njuška na dlanu
Dok, recimo, ležimo i doomscrollamo po mobitelu tražeći nešto jako važno (negdje bila recenzija nove slavine koja ima i tuš), odjednom – njuška na dlanu.
Blag, tih, ali vrlo odlučan podsjetnik: “Ej, tu sam. Hoćemo li krenuti van ili si zauvijek zaglavio/zaglavila u reelsima?”
To je bio prvi znak. I nije stao na tome. Zna on da je rad na mindfulnessu dug proces…
Pas ne treba Wi-Fi – treba nas
Druga intervencija: loptica u krilo (u najgorem mogućem trenutku)
Zoom sastanak. Važan klijent ili sastanak sa šefom i kolegama. Pokušavate djelovati ozbiljno dok govorite “Da, da, svakako, možemo to izvesti do petka.”
I taman kad mislite da ostavljate dojam odgovorne odrasle osobe i da nitko nije shvatio da ste u donjem dijelu pidžame – loptica. U krilo. Uz upitan pogled.
Onaj pogled koji kaže: “Znam da glumiš važnost, ali nisi me izveo/la od jutra, prijatelju. Diži se!”.
Treća intervencija: duga pasivno-agresivna šutnja
Ovo je najopasnija faza. Ne dolazi do fizičkog prekida, ne ubacuje se u kadar. Samo sjedi. Gleda. Onim dubokim oštrim pogledom.
Kao tihi sudac na natjecanju Tko može buljiti najduže, a da ne trepne.
I svaki put kad podignete pogled s ekrana, on je još tu. I još gleda. Pa na kraju više ne možete izdržati.
Mindfulness psećih učitelja: scrollaj manje, živi više
Psi ne traže puno. Ali traže od nas ono najvažnije – da budemo tu. Stvarno tu. Bez ekrana kao barijere između nas i njih. Između nas i drugih ljudi. Njihova prisutnost vraća nas u sadašnji trenutak. U šetnju koja nije za Instagram, u igru koja nema “like”, u tišinu koja ne treba glazbu u pozadini.
Tko to jednom shvati, zna da nijedna notifikacija nije važnija od pogleda koji kaže: “Tu si. I to mi je dovoljno.” Mobitel? Ma daj…
Dakle, neka nam pas bude mindfulness (ili kako god to zvali) trener. Naučit će nas da ne moramo znati sve vijesti. Da ne moramo stalno biti dostupni. Da možemo preživjeti i – bez ekrana.
A gledanje TikTok videa možemo zamijeniti za gledanje psa dok njuši proljetno cvijeće na obližnjoj livadi. Osjećaj? Puno zabavnije.
Zaključak:
- Ne treba nam mindfulness tečaj i digitalni detoks. Dovoljno je imati psa.
- Pas nas zove van kad smo zaglavili u oblacima notifikacija i zaboravili da postoje sunce, trava i pravi friški zrak.
- Pas traži pažnju kad nas virtualni svijet previše odvuče od stvarnog i kad smo više povezani s Wi-Fijem nego s ljudima (i psima ) oko sebe.
- Pas zna kad nam treba pauza od ekrana – čak i kad mi toga nismo svjesni. I baš zato gurne njušku ispod naše ruke ili nam stavi šapu na koljeno. Da nas vrati ondje gdje trebamo biti – tu, u ovom trenutku.
Jer psi nikad ne gledaju u ekran. Gledaju samo u nas…
Foto: Canva
