„Pa to je samo pas“, rečenica je koju često čuju oni koji dožive gubitak svog ljubimca. Često se misli da je žal za psom kojeg više nema pretjerivanje. No, samo oni koji su to doživjeli znaju koliku prazninu oni ostave u nama kada prođu ispod duge. Laby je bio voljeni ljubimac Glorije Fabijanić Jelović i iako ga nema već četiri godine, Gloria kaže da joj i dalje bolno nedostaje.
Gloria Fabijanić Jelović dugo je godina bila jedan od poznatih glasova na Radio Rijeci. Pokušavala je u slušateljima p(r)obuditi ljubav za kazalište i kulturu, a sada svojom pričom pokušava čitateljima objasniti što se dogodi s našim srcem kad nam pas ugine. Evo Glorijine priče…
Laby je čekao mene
Još u djetinjstvu sam željela imati psa i znala sam da želim labradora, ali nisam ga dobila iz mnogo razloga koje su mi tada naveli moji roditelji. Kasnije, kad sam posložila svoj život izvan roditeljskog doma, ludi životni tempo, malo dijete i zahtjevan posao u kojem nije bilo striktnog radnog vremena, nisu mi dopuštali i prostor za psa.
A onda se dogodilo. Imala sam malo više od 50 godina, sve mi se poklopilo i posložilo i došao mi je moj labrador, moj Laby, kao najljepši poklon mog dragog prijatelja koji je znao da obožavam baš labradore, i to svijetle, dok je on imao prekrasnog crnog.
Mali, tromjesečni smrdljivko sjeo mi je u krilo u kafiću na riječkoj obali, liznuo mi s prsta pjenicu od capuccina i ja sam se odmah zaljubila. Bezrezervno, kao i on u mene. Stigao je autobusom iz Slavonije, bio je najtiši i najmirniji štenac u leglu i čekao je mene. Danas sam u to posve sigurna.
Poseban prijatelj Laby
Njegove tople smeđe oči obrubljene kao nacrtane, njegova smirenost, inteligencija i iskrena privrženost postali su dio mog života kojeg je obogatio beskrajno. Laby je za mene bio posebno iskustvo. Iako imam predivnog muža i sjajnog odraslog sina, Laby mi je bio poseban prijatelj koji bi me prvi pozdravljao ujutro nakon sna (nikad me nije budio niti zahtijevao izlazak, uvijek se strpljivo prilagođavao mojim željama i rasporedu), koji mi je toplim pogledom posljednji poželio laku noć.
Laby me je osjećao, razumio moja raspoloženja, sa mnom je tugovao i radovao se, smirivao me kad sam bila nervozna dugim šetnjama u kojima nikada nije bilo napetosti ni ekscesa. Njemu nije bio potreban povodac, on je bio savršeno poslušan pas. Uz njega nikada nisam bila sama, uz mene je bio u kuhinji, u sobi dok bih čitala knjigu, uz noge dok bi sjedili pred televizorom, on je bio moj krzneni partner ljeti u plivanju na moru, u proljeće u šetnjama kroz bujnu prirodu koja se budila, ili zimi na buri ili na prvim snježnim pahuljama koje su se poigrale na Kvarneru dva puta u njegovom životu.
Laby i Omišalj
Laby je bio dio naših života u svakom segmentu. Obožavao je jogurt, jeo je sve što bi mu se ponudilo, ali nije bio naporan, strpljivo bi čekao da mu ponudimo hranu. I ono što je rijetkost, a mi smo to kod njega obožavali – nikad nije lajao, nikad. Najviše što smo od njegovog glasanja mogli čuti bilo bi duboko režanje, a i to vrlo rijetko. Bio je i neizostavna pratnja na našim biciklističkim turama, beskrajno bi se radovao kad bi vidio da smo pripremili bicikle, a obožavao je i vožnju autom.
Laby uopće nije bio pas čuvar. U Omišlju nam je dugo godina kuća bila neograđena, a on bi veselo mahao repom svakom prolazniku, poznatom i nepoznatom i nikada nije sam odlutao negdje dalje od kuće. Dok smo živjeli u kući u staroj jezgri Omišlja, svi su znali tko je Laby jer je uvijek sjedio na kućnom pragu, a njegove su fotografije, u to sam uvjerena, posvuda po svijetu, jer su ga svi prolaznici i turisti slikali.
S njim do kraja
Kada je napunio deset godina, počeo je teže hodati i to se kroz sljedeće dvije godine sve više pogoršavalo. Pio je tablete protiv bolova, sluh i vid su mu oslabili, šetnje su nam se sve više skraćivale, a on se sve češće na šetnjama odmarao ležeći. Ali njegova privrženost i ljubav nisu do kraja izgubili na intenzitetu. Imao je 12 godina i dva mjeseca kad se ujutro probudio i nije mogao stati na jednu prednju nogu. Navečer su mu poslušnost otkazale i dvije stražnje noge. Moj sin ga je nosio do auta, pa onda u veterinarsku stanicu. Ostala sam s njim dok nije zauvijek zaspao, gledajući me kao da sve razumije i kao da mi zahvaljuje što sam mu pomogla da više ne pati. Suze su mi tekle u potocima.
Vežu nas uz sebe jer su bolji od nas
Prošle su, sad evo, već četiri godine, a on mi i dalje bolno nedostaje. Svaka njegova fotografija, a ima ih bezbroj, vraća mi trenutke provedene s tim pitomim i predobrim stvorenjem koje je unijelo toliko veselja i sreće u moj život. Svi smo ga jako voljeli, ali on je ipak bio najviše moj. S njim nikad nisam bila sama. S njim sam uvijek bila sigurna, voljena, on je bio moj najbolji izabrani prijatelj (tako sam nazvala i svoju emisiju o kućnim ljubimcima na Radio Rijeci). Eto, zato nas tako vežu uz sebe. Jer su bolji od nas.
Od kad ga nema, nedostaju mi naše šetnje. Sada više ne šetam. Ne mogu sama, besmisleno mi je, bez njega to više nije užitak, nedostaje mi njegova vlažna njuška na ruci, njegov pogled pun razumijevanja i ljubavi bez zadrške. Nedostaju mi razgovori s njim…
Razmišljala sam o nekom novom psu. Kažu da novi zaliječi bol za onim koji sad trči nebeskim travnjacima. Ja znam da još nisam spremna. I ne znam hoću li biti, hoće li neki drugi labrador opet osvojiti moje srce.
Fotografije: privatan album Glorije Fabijanić Jelović.
